9. Februar na višim vodama

Ptice selice iz ravnice s jeseni lete na jug, a mi ribolovci nekako s proljeća.

          Ako ste od onih kojima ribolovna sezona traje 12 mjeseci i ne krtožite se po stanovima uz prve mrazeve, htjeli – ne htjeli, prinuđeni ste da budete ptice selice. Doista, šta i gdje da lovi čovjek u Vojvodini, recimo u februaru. Hajde de, znamo da se tu i tamo može iščeprkati poneki poluhibernirani smuđ, da su u zimovnicima još uvijek aktivne krupatice, pa čak i zaluta poneka babuška u kanalima.... Ipak, budimo iskreni prema sebi i upitajmo se da li to ispunjava naše ribolovačke ambicije? Mogu li ti naši vikendi biti malo zanimljiviji, ili nam se valja pomiriti sa sudbinom da od decembra do maja, što je bezmalo pola godine, treba da preležimo na kauču uz „babu koja gori, a selo se češlja“? Svakako da to nije naša sudbina, već začarani krug loših navika, tromosti i predrasuda – neka vrsta duhovne hemeroidnosti.

          Sa zadovoljstvom i divljenjem posmatramo na ekranu avanture naših zemljaka, koji u potrazi za pravom ribolovačkom pustolovinom putuju hiljade kilometara daleko, po bespućima Mongolije, Sibira, Patagonije, Novog Zelanda, Aljaske... Ljudi se izlažu velikim troškovima i nevjerovatnim fizičkim naporima, često rizikujući i vlastiti život, a sve to u silnoj želji da udovolje svojoj ribolovačkoj strasti i dožive nešto što našem kratkom životu daje duboki smisao.

          Mislite da su ti ljudi veći ribolovci od vas i da posjeduju neka specijalna znanja i vještine koje vi nemate? Ili možda mislite da su bogati, pa im se, eto, može. Griješite. Većina tih ljudi moji su dobri drugari, i tvrdim vam da su to obični momci, ni bolji ni lošiji od vas. Međutim, ono što ove ljude definitivno odvaja i izdiže iznad prosječnog srpskog ribolovca, jeste taj rijetki dar da se u pravo vrijeme donese prava odluka. Donijeti odluku da se putuje, recimo u Mongoliju, ili na Ebro, kod većine izaziva blagu vrtoglavicu i instiktivno odmahivanje glavom. Čak i kod lovatora. Onim pak, što vam se smiješe sa ekrana, život bez ovakvih „teških“ odluka jednostavno nema smisla.

          Što vam sve ovo pričam? Sigurno ne sa namjerom da vas ukorim što se krtožite po sofama, već sa ciljem da u vama, barem na tren, probudim uspavanog Marka Pola i potaknem vas da upalite auto i odete u dobar ribolov malo dalje od zavičajnih voda. Ako ljudi putuju deset hiljada kilometara radi desetak riba, pa valjda i mi možemo otputovati 200-300 kilometara u vlastitoj zemlji radi dobrog ribolova. Siguran sam da za toliki put imamo dovoljan kapacitet muda i džepa.

          A gdje to ima dobar ribolov u našoj zemlji, i to u februaru, upitaće se mnogi. Ima bogami, recimo na Drini.

          Sa ponosom ističem da sam u poslednjih petnaestak godina inficirao Drinom i sličnim vodama tridesetak tipičnih ravničarskih ribolovaca. Naravno, nije to bio jednostavan posao, i mnogi su odustali već nakon prvog ribolova, uz komentar „Da, sve je to lepo, ali Jegrička je Jegrička, a tek Tisa.“ S druge strane, od onih koji su se primili, poneki postadoše veći luđaci i od mene. Čak i kuće sazidaše tamo.

          Siguran sam da moj poziv na Drinu nećete shvatiti kao apel na odustajanja od ravnice. Naprotiv, odlazak na drugi tip vode treba da osvježi naše ribolovačke biografije, a saznanja koja ćemo tamo steći sigurno će unaprijediti našu efikasnost i na matičnim vodama. Baš kao što je meni proteklih 16 godina u ravnici mnogo pomoglo da korigujem i unaprijedim mnoga znanja i vještine, koje sam sticao više od 30 godina na divljim vodama. Ribolovac si u onoj mjeri u kojoj si spreman da stalno učiš.

          A u ovom našem zanatu vještine i znanja se ne stiču surfajući po internetu od foruma do foruma, već loveći ribu svih 12 mjeseci na što više različitih tipova vode.

          A sad, dosta priče – pribor u ruke, čutura u prsluk i marš na Drinu.

FEBRUAR NA DRINI

          Kad pomenem Drinu, prva asocijacija kod većine vojvođanskih ribolovaca je mladica, lipljen i pastrmka. Logično, svako bi da lovi ribu koje nema na njegovim vodama. Nesporno je da su gore pomenute vrste, naročito mladica, ukras i velika atrakcija svake divlje vode, pa i Drine. Međutim, s obzirom na smanjenu brojnost ovih riba i specifičan karakter lova, koji iziskuje veliko iskustvo, znanje i upornost, nisam siguran da se novopečeni ljubitelji Drine trebaju ciljno opredijeliti na lov ovih riba. Doći prvi put na Drinu i imati cilj da uhvatiš mladicu, dobar je uvod u tešku frustraciju. Drina je poput lijepe žene – treba mnogo truda, srasti i udvaranja da ti se na kraju otvori. Ta rijeka nepogrešivo prepoznaje i kažnjava one koji bi od nje samo da uzimaju, a nagrađuje samo one koji je istinski zavole.

          Osim toga, u februaru je na snazi lovostaj na mladicu, lipljena i pastrmku pa ćemo ovu temu relaksirati do juna. Pa šta onda da lovimo na toj tvojoj Drini, upitaće se mnogi s pravom. Moj odgovor glasi – škobalje, plotice i klenove.

          Neupućenim će se učiniti da ove ribe nisu dostojne njihove pažnje, a pogotovo da ne zaslužuju trud odlaska na tako „daleko“ putovanje. Onim pak, koji su imali čast da se nadmudruju sa matičnim primjercima škobalja i plotica na divljim vodama, jasno je o čemu govorim. Hvatati ribe starije od 20 godina u ambijentu nestvarne ljepote i kristalno prozirnoj vodi, velika je privilegija, čast i kruna karijere svakog ribolovca. Ako vam kažem da je pojedinim mojim drugarima trebalo čak 6 vikenda da uhvate svog prvog drinskog škobalja, biće vam jasnije o čemu govorim. Lov krupnih škobalja i plotica u Drini na plovak je prvorazredna atrakcija, koja privlači na obale ove čudesne rijeke, osim armije domaćih ribolovaca, i sve veći broj ljudi iz mnogih evropskih zemalja.

          Kada sam prihvatio ponudu vlasnika „Revira“ gosp. Balenovića da objavim tekst i to nakon godinu i po apstinencije od pisanja, bio sam u velikoj dilemi. Znao sam da je jedina moguća februarska tema lov škobalja na Drini, ali, šta napisati novo ljudima nakon više od 50 objavljenih tekstova o ovoj temi u poslednjih 14 godina mog publicističkog rada? Jedino mi preostaje da se nadam da je moja publika već dovoljno omatorila i da ne pamti ono ranije napisano. Ipak, da ne bih pao u zamku ponavljanja, ili, ne daj bože, citiranja samog sebe, za ovu priliku sam odlučio da ne dajem nikakve detaljne elaboracije o izboru najboljih terena, lociranju jata riba, tehnici lova i paleti mamaca za zimski lov na divljim vodama. Iskoristiću ovo malo prostora da mlađim kolegama dam osnovne naznake o ovoj vrsti ribolova, a da se sa starim znancima zajednički prisjetimo šta je to najvažnije znati za uspješan februarski dan na Drini.

OD SVITANJA DO SUMRAKA

          Februar je poslednji u nizu od četiri mjeseca kada je sva riba u rijeci grupisana u zimovnicima. Ako mislite da znate šta je to zimovnik i da ćete ga na svakoj rijeci lako locirati, grdno se varate. U pravu ste kada mislite da su to dijelovi rijeke sa dubljom vodom i sporijim protokom vode – takozvani virovi. Međutim, niste u pravu ako mislite da su svi virovi ujedno i zimovnici, dakle, mjesta gdje se riba zimi grupiše u ogromnim jatima. Bilo bi divno da je tako, jer u tom slučaju ne bi bilo gužve na vodi, s obzirom da Drina ima zaista mnogo virova. Realnost je takva, da na potesu od Zvorničkog jezera do Bajine Bašte (skoro 70 km) imate osam zimovnika, od čega pet udarnih (Mutin vir, Đedov Vir, „Spomenik“, Panjevi i Štalice), a preostala tri su za utjehu, ako okasnite na onih top 5. Znajući da je to tako, ja se uglavnom opredjeljujem za bosansku stranu Drine, gdje ima više zimovnika, a pritisak ribolovaca je neuporedivo manji.

          U svakom slučaju, bilo da ste u Srbiji ili u Bosni, dobro je da prvu jutarnju kafu i rakiju popijete prije svitanja, a da vas cik zore zatekne kraj vode. Dobro je to iz dva razloga. Prvo, zato što ćete kao prvi na vodi izabrati udarnu poziciju, a drugo, zato što se riba u rano jutro intenzivno izbacuje na površini, što vam rješava najveći od svih problema – pozicioniranje jata. Drina nije Tisa ili DTD kanal, pa da vam na pet kugli primame dođe jato riba. Ako se riba u rano jutro ne izbacuje, a od lokalnih niste dobili pouzdanu informaciju da je vaš teren zimovnik, budite ubjeđeni da tu ribe nema. Ako osvanete na pogrešnom terenu, a izdangubite tri sata misleći da ste na pravom mjestu, a još ne poznajete dovoljno rijeku, smatrajte da je taj dan za vas izgubljen. Sva izglednija mjesta već su zauzeta, a za traženje novog terena kratki zimski dan ne daje mnogo lufta. Zato je od presudnog značaja imati svoje ljude na Drini, koji će vam dan-dva prije dolaska dati precizne informacije o aktivnosti ribe i udarnim lokacijama.

          Recimo da smo poranili, zauzeli najbolju poziciju i da riba pljušti na sve strane. Dakle, bog vas je pogledao, a na vama je da izaberete najbolju strategiju ribolova. Neupućenim će se ovaj termin „strategija“ učiniti malo pretjeranim, ali oni koji poznaju ćudi Drine dobro znaju o čemu govorim. Drina je, kao što vjerovatno znate, izložena velikim dnevnim fluktuacijama vodostaja usljed rada hidroelektrane „Perućac“. U “normalnim“ godinama (ova to svakako nije) u rano jutro na uzvodnim terenima vodostaj je blizu minimalnom, sa tendencijom laganog opadanja do takozvane nule. Riba je u ranim jutarnjim časovima relativno blizu obale, a kako dan odmiče i vodostaj opada, jata se lagano pomjeraju ka sredini riječnog korita. Ovo je vrlo važno imati na umu, naročito kod lova škobalja na bijele mamce (francuski ili obični hljeb), što podrazumijeva predhodno prihranjivanje. Dakle, dok god vodostaj ima tendenciju opadanja, a ribe tendenciju udaljavanja od obale, odložite bacanje glavne primame. Tu i tamo bacite poneku kuglu rastresitog starog hljeba, čisto radi toga da ribi stalno mrve dolaze do usta. Tek kada ste sigurni da se riba dovoljno udaljila i stabilizovala na jednoj stazi, izbombardujte vodu sa što obilnijom hranom. Lokalni iz iskustva znaju koja je to konačna distanca do koje se jata udalje, pa čak i prije nego što jata legnu na tu poziciju, izbacaju gomilu hrane na centralnu riblju stazu.

          Kad vodostaj dostigne „nulu“, što obično biva oko podneva, kreće porast vodostaja. Stvari se sada dešavaju obrnutim redom, ali mnogo brže nego u jutarnjim satima. Jata se brzo pomjeraju ka obali, pa sljedeću primamu treba baciti na najkraću moguću distancu do koje će jato u svom približavanju sigurno doći.

          Možda vam sve ovo djeluje prilično komplikovano, ali, vjerujte da se već nakon dva-tri odlaska na Drinu, naravno, u pratnji iskusnog kolege, vrlo brzo ulazi u ritam rijeke. Uostalom, ta stalna dinamika, koja od ribolovca traži kreativnost i prilagođavanje, i jeste ono što Drinu rangira na samom vrhu ljestvice najatraktivnijih, ali i najkomplikovanijih voda za lov krupne ribe na plovak.

          Situacija je nešto manje složena ako nam uslovi na vodi omogućuju lov škobalja (i plotice) na algu kladoforu, ili njenu imitaciju od sintetičkih vlakana (filament). Ako se u ribolovu na plovak može uvesti epitet „gospodski“, onda se to svakako odnosi na lov na „travu“ (ovaj ćemo termin ubuduće koristiti bez navodnika jer obuhvata i prirodnu i vještačku algu). Naime, ono što lov na plovak čini prljavim i grubim, odnosi se prije svega na manipulaciju sa hranom i mamcima. Toga u lovu na travu nema, što ne znači da je ovaj metod jednostavniji. Naprotiv, kada ne koristite primamu, riba se kreće autonomno, samo njoj znanim stazama. To znači da je osnovni preduslov uspješnog ribolova odlično poznavanje navika ribe, prije svega njenih dnevnih migracija u viru. Lako je kada se riba izbacuje na površini i na taj način odaje svoj položaj u rijeci. Problemi nastaju kada nema te površinske aktivnosti – znate da je riba tu, ali niste sigurni gdje je tačno. Tu već ulazimo u jednu vrlo složenu temu, o kojoj će, nadam se, biti prilike da govorimo.

          Dok pišem ove retke (22.01) dobio sam informacije da se Drina izbistrila i stabilizovala na relativno visokom vodostaju (450 – 600 kubika), te da je riba proradila na svjetlo zeleni filament. To znači da je pred nama odličan „gospodski“ februar i da nam za dobar ribolov treba samo par niti od okrajčanog tepiha.

          Ako sam uspeo da barem jednom čitaocu zagolicam maštu i motivišem ga da ode na našu najljepšu rijeku, smatraću da je ovaj tekst pun pogodak. Probudite uspavanog avanturistu u sebi, spakujte pribor i otiđite na ovaj kratki put, da upoznate nove ljude, rajske predjele i da uživate u vrhunskom ribolovu.

RANKO TRAVAR