3. Varaličarenje pastrmke u proljeće

ZOV PLANINE - O ZNAČAJU PASTRMKE

            Siguran sam da neću pogriješiti ako kažem da je o potočnoj pastrmci napisano duplo više literature nego o svim vrstama riba zajedno. Status najpopularnije slatkovodne ribe pastrmka je zaslužila iz nekoliko osnovnih razloga:

            - Geografska rasprostranjenost. Potočara je jedan od najstarijih kičmenjaka uopšte i kao takva milionima godina naseljava sjevernu hemisferu planete. Gledano od sjeveroistoka ka sjeverozapadu nalazimo je od Kamčatke, preko Grenlanda pa do Aljaske. Na jugu se rasprostire od Kalifornije na krajnjem zapadu, pa sve do Japana na dalekom istoku. Zahvaljujući britanskom imperijalizmu i nostalgiji za starim domom kod pojedinih predstavnika oficirskog kora Njenog Visočanstva, pastrmka je donošena u buradima u Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland. Dakle, sad je imamo dobro raspoređenu po cijeloj planeti.

            - Prirodne karakteristike. Kad kažemo pastrmka, odmah pomislimo na čiste planinske rijeke i jezera. Njena savršena priroda naprosto hoće i savršen ambijent, a i nama ribolovcima nije svejedno u kakvom prirodnom okruženju provodimo značajni dio našeg života. Istinski ribolov potočne pastrmke neodvojiv je od aktivnog boravka u očuvanoj prirodi i podrazumijeva znatno veće kretanje i fizičke napore u odnosu na bilo koji drugi vid ribolova.

            Mada potočne pastrmke ima širom planete, negdje je nema previše. Hladne vode u kojima boravi pastrmka po definiciji su siromašne ribom. To je i logično, ako se ima u vidu da je prirast riblje mase u nekoj vodi direktno proporcionalan količini planktona u toj vodi. Planktona najmanje ima u hladnim planinskim rijekama sa velikim padom, a malo ga ima i u ledničkim jezerima, a to su upravo vode koje najbolje odgovaraju pastrmci. Upravo zbog tog deficita planktona, priroda se postarala da pastrmka ima najmanji broj jajnih ćelija po kilogramu težine u cijelom ribljem svijetu, a prema pojedinim autorima i ne mrijesti se svake godine, već svake druge godine.

            Ljudi su već odavno ovladali vještačkom mrijestom i uzgojom potočne pastrmke, a zakonom je uređeno da se tako uzgojena potočna pastrmka isključivo može koristiti za poribljavanje. Ako imamo u vidu gore iznešene činjenice da pastrmke u prirodnom ambijentu nikada nema previše, a s druge strane imamo nas ribolovce koji je rado lovimo, a bogami i jedemo, postaje nam jasno da je vještačko poribljavanje pastrmkom imperativ na svim pastrmskim vodama. Iz iskustva vam tvrdim da ne postoji voda koju ribolovci neće za par godine istrijebiti od pastrmke, ukoliko ne postoji rigorozna kontrola količine ulova i ako se barem svake druge godine ne vrši poribljavanje. Dakle, bez kontrole ulova i poribljavanja, svaka bitka za očuvanje pastrmke svodi se na šuplju priču.

            - Sportsko-ribolovni aspekt. Ono pto potočnu pastrmku čini kraljicom čistih voda i vjerovatno najpopularnijom ribom na svijetu, jeste gotovo neograničen spektar mogućnosti za primjenu najraznovrsnijih tehnika i mamaca u lovu ove plemenite ribe. Zaista, ako prenebregnemo neka zakonska ograničenja koja postoje u našoj zemlji u pogledu načina lova pstrmke, pa virnemo malo da vidimo kako to rade u Evropi, dolazimo do zaključka da se pasrmka može loviti na sve moguće ribolovne tehnike i mamce poznate savremenom čovjeku. Osim mušičarenja i varaličarenja, kao jedino dozvoljenih tenika kod nas, pastrmka se u uređenom svijetu može još loviti zbirolino (bombarda) tehnikom, na plovak, trolingom, muvanjem, uz upotrebu zmaja i na dubinku (često uz rod podove i elektronske signalizatore), a od mamaca, osim mušica i varalice, u igri su svi mogući živi mamci, razne paste, pelete, pa čak i boile.

            Pastrmka sigurno ne bi uživala planetarnu popularnost da se kojim slučajem ponaša kao babuška. U pitanju je jedna od najopreznijih i najbržih riba na svijetu, od koje su milioni godina evolucije načinili savršeno adaptirano stvorenje u uslovima čistih i najčešće ekstremno bistrih voda.

            Odrasla pastrmka nije jatna i migratorna riba, već je individualna i teritorijalna vrsta, što znači da se striktno drži određenog mjesta i napušta ga samo kada lovi, ili kada krene na mrijest. Samo se sitne i polno nezrele pastrmke grupišu u manja jata, ali one nisu predmet našeg interesovanja. Što je krupnija pastrmka na nekoj mikrolokaciji, to je veći prostor oko nje bez drugih pastrmki. Kad na nekoj rječici ili potoku zapazite izrazito krupnu pastrmku, recimo dvokilašica, budite ubjeđeni da na tom virčiću nema druge pastrmke. Upravo zbog ove činjenice, lov krupne pastrmke na malim vodama predstavlja najveći mogući izazov za svakog rasnog ribolovca. Najčešće, imate pravo samo na jedan pokušaj, a na vama je da to pravo valjano iskoristite. S obzirom da je cijeli ovaj časopis posvećen varaličarenju, hajdemo onda da se zajednički podsjetimo kako nam valja provariti pastrmku, naročito onu krupnu, koja ne daje pravo na popravni.

PROLJEČNI PENALI

            Da ovaj tekst ne bi otišao, što reče jedan pametni švabo (Hegel), u „lošu beskonačnost“, moramo suziti kazivanje na neko određeno doba godine i konkretan tip vode. Recimo da se radnja odvija u proljeće (do polovine maja), i da lovimo na nekoj manjoj rijeci, poput Ugra, gornjeg toka Sane ili Rzavu, dakle, ne široj od 15-tak metara i dubljoj od dva metra. To uapravo i jesu najljepše pastrmske vode, na kojima najviše dolazi do izražaja naša kreativnost i koje nas prisiljavaju na veliku opreznost i stalno kretanje. Naravno da je lijepo uhvatiti krupnu potočaru na Drini, srednjem toku Une, Neretvi, ili nekoj drugoj velikoj rijeci, ali, valja imati na umu da su ulovi pastrmke na vodama širim od 80 metara više rezultat upornosti nego kreativnosti, više faktor sreće ili, joše ćešće, slučajnosti, nego nekog velikog znanja.

            Dakle, ako smo se dogovorili oko idealnog tipa vode, a imamo sreću da na njoj provedemo prvomajske praznike, prvo što nam valja znati jeste – kako pronaći pastrmku. U normalnim okolnostima, krajem aprila su već otekle i poslednje snježne vode, rijeke se izbistrile i vodostaj se normalizovao na malo višem nivou. Vode su još vrlo hladne i brze, ali, u osunčanim priobalnim plićacima, te u mirnijim dijelovima virova sa pjeskovitim dnom, buja raznovrsni svijet vodenih insekata i riblje mlađi. Pastrmke se postepeno opravljaju od snježnih voda i proljećnih bujica i sve su duži periodi u toku dana kada napušta sklonište u potrazi za vodenim insektima, punoglavcima, pijavicama i ribljom mlađi. Još uvijek ne prelazi velika rastojanja od skloništa do lovišta, jer joj je metabolizam usporen zbog veoma hladne vode i zimske izgladnjelosti. Trebaće joj još najmanje mjesec dana lijepog vremena i intenzivnog hranjenja da se vrati u punu kondiciju.

            Većina pastrmki, pogotovo one krupnije, drži se dubljih mjesta u rijeci, obično u priobalnoj zoni, uz „odsječene“ obale, iza kakvog korijenja ili krupnog kamena. Još su ponajbolja mjesta gdje se rijeka lomi iz matice o kakav krupni kamen i pravi duboki kontratok, sa karakterističnom pjenom na površini. Kad prilazite nekom viru, vodite računa da vam dublja strana bude „na ruku“, dakle, da iz plićeg bacate u dublji dio rijeke, po mogućnosti uz samu obalu.

            Čak i na kraškim vodama, sa mirnim tokom, mnoštvom sedri i bogatom vegetacijom, u ovo doba godine većina pastrmke drži se dubljih mejsta u priobalnoj zoni. I, što je najvažnije imati na umu – ne udaljava se previše u potrazi za hranom. Naravno, i u rano proljeće primjetićete površinsku aktivnost pastrmke u plitkim preljevima i ulaznim brzačićima, ali, budite ubjeđeni da je u pitanju isključivo sitna pastrmka. Mame se još uvijek drže korijenja, klada i krupnog kamenja. Tek krajem maja, a naročito u ljeto izaći će na oštru vodu i bukove i one najkrupnije. Ali, to je već tema za neki budući tekst.

VARALICE I SMICALICE

            Kad god se priše ili govori o varalicama i varaličarenju, ne može se pobjeći od nekih žestoko ofucanih stereotipa. Jedan od takvih je i ovaj: izbor varalice zavisi od karakteristike terena. Djeluje glupo, al` tako je.

            Još nije izmišljena varalica sa kojom se možete prošvercovati na svakom terenu i u svako doba godine. To je još jedino pošlo za rukom štukarošima sa Aradca (selo nadomak Zrenjanina), za koje se štuka isključivo može loviti na Meps trojku sa crvenom kićanskom. Rame uz rame sa ovim mučenicima su i stari pastrmkaši iz Ključa, po kojima se pastrmka u Sani jedino može uhvatiti na srebrnog Mepsa dvojku sa plavim tačkama (naravno, i na kederovanog peša).

            Kamo puste sreće da su i ovi sa sjevera i ovi sa juga u pravu. Jest da bi trgovci brzo propali, ali bi nama ribarima bilo lako, jer bi sve svoje varalice mogli strpati u futrolu za naočare. Ko zna, možda su ljudi zaista i u pravu, a mi „moderni“ ribolovci tu nešto stalno palamudimo i seremo kvake, pa onda ništa ne uhvatimo – tako nam i treba.

            Šalu na stranu, vraćamo se na posao. Krenuli smo na proljećni lov pastrmke i treba da odaberemo par varalica u kutiju. Kažem par varalica, jer sigurno nijedan normalan čovjek neće u planinu krenuti sa onim ružnim trospratnim Plano kutijama, u kojima je pohranjeno pola asortimana iz Kabelasa. Kad se u kafani pokrene pitanje na temu vrsta varalica za lov pastrmke, nabrajanje potraje do zore, a kad se u zoru krene u ribolov, u kutiju je uvijek isti izbor: pet spužvenih pešića, pet voblera i pet leptira. Nikad mi se još nije desilo da mi zafali neka varalica. Čim ponesem dvije, umjesto jedne kutije sa varalicom, jednu obavezno izgubim. Poznajem opet ljude koji nose po deset kutija i nikad ne izgube nijednu varalicu, a na kraju dana te mole da mu „pozajmiš“ dvije ribe radi alibija. Uvije isto kažu: nisam hvatao, samo sam testirao vralice. Moj vam je savjet da se klonite i onih što sve varalice strpaju u futrolu od naočara i ovih što nose butik u prsluku. Prvi se grebu, drugi palamude.

            Da vidimo sada kako to karakteristike terena diktiraju izbog vralice. Evo par mogućih situacija na vodi:

  1. 1.pod suprotnom obalom je dubina, odsječena obala, pravilna matica i šljunkovito dno

            Ovo je idealna situacija za bacanje malog spužvenog peša. Traži se velika preciznost, jer peš treba plasirati uzvodno i pod samu strmu obalu. Ako je matica malo jača, pustiti da ga voda valja, a pri sporom protoku vode, dizati ga povremeno vrhom štapa, tek toliko da ne zapne za dno. Ako ste na vodi dovoljno rano, najbolje u samo svitanje, na pešića padaju najkrupniji komadi u viru.

            2. Pod suprotnom obalom imate metar-dva pliće vode, koja postepeno ulazi u dubinu, a na dnu se mjestimično nazire krupna kamen. Na ulaznom dijelu vira imamo blagi kontratok.

            Evo odlične situacije za ljubitelje voblera. Izabraćemo vobler koji će nakon dva metra vožnje postići dubinu na kojoj očekujemo akciju. Pastrmka će biti tu negdje, na sastavu pliće i dublje vode, obično ispod nekog kamena ili klade. Vobler se nabacuje blago uzvodno, vodeći računa da „proradi“ tačno iznad pozicije gdje očekujemo udarac. Čim vobler siđe ispod vas i morate ga vući uzvodno, ne samo da nećete uhvatiti pastrmku, već ćete uznemiriti sve ribe u viru (govorim o malim vodama). Inače, kod lova na voblere nema puno zabacivanja na jednom mejstu. Za razliku od pešića, koji nema nikakvu vibraciju i sav je nekako neugledan i neupadljiv, vobler je agresivna varalica i pastrmka je vrlo brzo „provali“.

            3. Vir sa obe strane ima zonu sa plićom vodom, protok je ravnomjeran, dno pretežno šljunkovito i tu i tamo prošarano sa ponekim krupnim kamenom. Na ulaznom dijelu imamo melo veću dubinu i vrtložne struje sa vlagim kontratokom.

            Ovakvi tereni su samo na prvi pogled idealni, jer postoji mogućnost za sva tri tipa varalica – voblere, pešiče i leptire. Zbog velike otvorenosti terena pametno je stati na sami izlaz iz vira i sve prezentacije vršiti ekstremno uzvodnim zabačajima. U takvim situacijama pešić, ili vam zapne za dno, ili brzo projuri. Sa voblerom je slično, jer, da bi proradio, morate ga vući brže od matice. Leptir je možda i najbolji izbor, pogotovo ako ga za start ubacite u uzvodni kontratok i onda ga izvučete na rub cestralne matice. U svakom slučaju, na ovakvim „idealnim“ terenima ne treba trošiti mnogo vremena, pogotovo kada se ima na umu da su oni još najidealniji za one što love na glistu. Ne kažu džaba stari ribari u Bosni: „Drž` se dijete mjesta gdje žara (kopriva) nije ugažena.“ Drugim riječima, tamo gdje ti se nekako najneprijatnije zavlačiti, tamo gdje caruju hlad, stijenje i poobrane klade, a kupinjaci se sklopili sa svih strana, e tu valja potražiti mame i tate sa crvenim tufnama.

            4. Ispred vas je suženje i vodopad koji se pjenom obrušava u vir. Pod vodopadom je dubina i sve se praši, a lijevo i desno vrtložne struje nabijaju vodu na okomite litice; nakon par metara voda naglo izlazi na plićak i razvodi se plitkim rukavcima u više smjerova.

            Šta sad? Kako ubaciš vobler, voda ga „zgužva“ i naglo izbaci na plićak. Pešić kako padne na dno, tako se i zakuca u krupno kamenje ili granje, kojeg uvijek ima pod jakim vodopadima. Tu i tamo da se poneka prevariti na otežani leptir i to na mahove, kad se vodena struja dobro namjesti. Često sam bivao na ovakvim terenima i još ćešće izlazio kao poražen. Znam da tu leže one najveće, ali puno je nepoznatih u toj ribarskoj jednaćini. A opet, razmišljam, možda je tako i najbolje.

            Ako bi riješili sve enigme u ovom našem divnom zanatu, bojim se da bi sami sebi uskratili ono to je u ribolovu najvažnije – izazov. Da, upravo te neriješene zagonetke, koje nam se smiješe i začikavaju nas sa obala mnogih divljih i još neprevspitanih rijeka, kao da nas zovu i čekaju da budu odgonetnute. Uostalom, sa krupnim potočarama je kao sa lijepim ženama – imaju ih samo oni koji ih dovoljno žele .


RANKO TRAVAR

Logos