1. Mrena u aprilu
MIMOHOD SA MRENAMA
Evo bogami i aprila. Šinjele u sošku, patike na noge i marš na vodu.
Kad se vrbin list raskoka bradavicama i baci pjenu, a topolin se lijepi za prste; kad zamiriše mlada kopriva i kukurijek ospe šumu zelenim; a od zapada se vazduh raspuca elektricitetom i zamiriše na vlažno kamenje i pokisle novine – e tada nama valja, u rana jutra, tiho se iskradati iz kuće, i otići daleko, što dalje, tamo gdje bistre vode teku. Jer, tamo daleko, baš daleko od mračnih nastambi ljudi, čekaju nas naši najrođeniji: ptice, žabe, ribe i bube. Tu ćemo čuti najljepšu od svih melodija, onu vaseljensku, što svira orkestar za vodu, vjetar, lišće i ptice. Ko ne voli, ili možda ne čuje tu pjesmu nad pjesmama, neka ne ide jako daleko, ali opet neka ide na vodu, jer, upamtite – svaki trenutak kraj vode je čisti dobitak.
2. Mrena u oktobru (2002)
OKTOBAR – MJESEC VELIKIH MRENA
Kad dođe oktobar, meni se nekako od sreće pripjeva. S prvim jutarnjim mrazevima i gustim maglama što režu do kosti, obale prijatno opuste i, odjednom, srećete samo poznata i sebi slična bića.
Doista, ima li išta ljepše od prve jutarnje kafe na vlažnom oktobarskom kamenu, u tišini, koju remeti samo prasak krupne mrene negdje tamo iz dna vira. Ima: Kad sunce napokon, između dva biča magle, povuče svoju rumenu hipotenuzu i za tren osvijetli zategnuti preljev, i u njemu pravilan kružić na vodi – izdajnički znak rane aktivnosti lipljena.
