1. Otvor pastrmke (2007)

ULOV PASTRMKE U RANO PROLJEĆE


            Mi, koji lovimo sve što naleti svih dvanaest mjeseci, i ne slutimo kakva se drama ovih dana odvija u glavama onih koji love samo takozvanu plemenitu ribu – pastrmku i lipljene. Za njih je 1. mart, dan otvora sezone pastrmki, i Božić i Bajram i Dan državnosti istovremeno.

            Zamislite samo jednog pastrmkaša čistunca. Taj od 1. oktobra do 1. marta ne vidi vodu. Za mene, i meni slične, koji na vodi budemo cijele godine, takva trauma imala bi nesagledive posljedice. Ponekad, kada me obaveze odvoje od vode dvadesetak dana, treba mi mnogo napora da samog sebe natjeram u ribolov. – Jednostavno, ohladim. A šta bi tek bilo da ne lovim pola godine – ne smijem ni da pomislim. Ipak, poznajem mnogo momaka, koji, poštujući zabranu lova pastrmke, ne love šest mjeseci ribu, a već početkom februara ih pođe tresti groznica u iščekivanju velikog prvog marta, kad za njih napokon počinje sezona ribolova. Ta sposobnost da se nakon pola godine mirovanja ponovo dignu i sa neviđenom strašću posvete svojoj omiljenoj ribi, uvijek me iznova zadivi. Možemo se ne slagati sa njima, ali ih svakako moramo poštovati.

            Naravno da se i ja, kao uostalom svaki zaljubljenik u pastrmski ribolov, radujem Otvoru, ali u toj radosti nema te strasti, groznice i stresa, koje poznaju samo „čisti“ pastrmkaši. Za razliku od nas svaštara, kojima je 1. mart tek potencijalna mogućnost da se, eto, lovi i pastrmka, rasnom pastrmkašu taj dan je veliki blagdan i nema te sile koja će ga spriječiti da se ne pojavi na vodi. Ulov je pri tome najmanje bitan. Jedna il` nijedna, svejedno je, ali ne biti na vodi na dan Otvora, za njih je ravno tragediji i najveći mogući baksuzluk. Zato, nema veće sreće nego na Otvor otići sa jednim od takvih dobrih ludaka. Ako zataji ribolov, šuplja priča i logistika sigurno neće.

 

            REZERVAT   ILI   SLOBODA

  

            Dok pišem ove retke (druga polovina februara), stižu mi mnogobrojni pozivi za Otvor pastrmke iz Bosne i Srbije. Bez namjere da bilo koga uvrijedim, nijedan od tih poziva nije mi se dopao. Od sto poziva, njih 90 se svelo na tri rijeke: Gradac i Đetinju u Srbiji i Ribnik u Bosni. Preostalih deset poziva odnosi se na Klokot, Martin Brod i Plivu u Bosni. Dakle, svi pozivi upućuju na takozvane posebne revire. Nikome nije palo na pamet da me zovne na neku divlju i rijetko posjećenu vodu. Zato sam odlučio da pozovem samog sebe na Otvor, a i vama preporučujem da uradite isto. Ako ste mlad ribolovac i želite da nešto naučite od starijih kolega, ili se želite družiti sa nekim od svojih mušičarskih idola, ipak je bolje da odete na neki od gore pobrojanih revira. Mladost hoće učenje i druženje. U mojoj pak dobi, što se naučilo, naučilo se, a i druženje mi se popelo na vrh glave. U protekle četiri decenije naslušao sam se toliko nadmudrivanja, durenja, pretjerivanja, laži i šuplje priče i apsorbovao toliko tuđe sujete i gordosti, da će mi trebati barem još tri decenije da se oslobodim od te silne nakupine otrova i čist izađem pred Tvorca – bio on Bog ili majka priroda.

            Osim toga, kada me je već spopao ovaj napad iskrenosti, kazaću vam šta zapravo mislim o tim „posebnim revirima“. Uz sva uvažavanja spram napora nekih Udruženja i pojedinaca, koji su, eto, napravili na pojedinim kratkim dijelovima slivova te posebne revire i uveli specijalni režim ribolova, ne mogu se oteti otužnoj usporedbi tih revira sa onim američkim rezervatima za indijance.

            Došle divlje horde bledolikih iz Evrope, oteli zemlju domorocima, poubijali ih usput, i, kad su im sveli brojnost na mjeru, koja ne predstavlja opasnost za njihove bijele guzice (mislim da ih je ostalo oko 400.000), onda su ih deportovali u rezervate. Sada potomci tih istih bledolokih idu organizovanim turističkim turama i u đačkim ekskurzijama u te rezervate, gdje mogu da opipaju ponekog pijanog indijanca i slikaju se sa njim za jedan dolar honorara. Onda ti potomci svojih krvoločnih predaka proglase tu otetu zemlju kolijevkom demokratije i tu demokratiju izvoze kao najpoznatiji američki brend u sve zemlje svijeta, što milom što silom.

            Dakle, kao što su nekada indijanci ponosno jahali konje diljem svoje divne i netaknute zemlje i lovili divljač onoliko koliko im treba za život, tako su nekada sve vode u Bosni, a i u Srbiji, bile jedan veliki posebni revir. Samo u Bosni, koja ima više od 10.000 kilometara salmonidnih tokova, pastrmke je bilo u svakoj rijeci, potoku, jezeru i vododerini. Sada, kako stvari stoje, ribe ima samo u tridesetak kilometara vode, koliko otprilike iznosi dužina svih tih famoznih posebnih revira. U ostalih 9900 i kusur kilometara potencijalno savršenih salmonidnih voda, ribe ima malo ili nimalo.

            Na vama je, drage moje kolege, da se opredijelite, da li ćete loviti u onih tridesetak kilometara „ograđenih“ rezervata, ili ćete se upustiti u avanturu potrage za ribama u slobodnim vodama, rizikujući da često ne uhvatite ništa. Mene ako pitate, odgovor je jasan. Kao što nemam želju da posjetim indijance u rezervatu i platim slikanje sa nekim od njih, isto tako mi se ogadilo da posjećujem te naše ribolovačke rezervate i da plaćam slikanje sa nekom od vještački unešenih riba. Draže mi je jedna pastrmka mjerašica sa Ugra, Vrbasa ili Ljuboviđe, nego sto utovljenih pastrmčetina sa Klokota, Martin Broda ili Ribnika.

            Prave pastrmke vade, čak i kad ih niko ne dira, po definiciji su siromašne ribom. To nije DTD kanal, gdje bacite šaku prekrupe i za par sati izvadite Jupol kantu babuške. Masa riba je obrnuto proporcionalna temperaturi i brzini vode. Što su vode hladnije i maju veći pad, to je manje ribe u njima. A upravo u hladnim i brzim vodama borave pastrmke, koje nas najviše zanimaju.

            Bilo da ste na Ugru, Bioštici, Trešnjici, Fojnici, Rakitnici, gornjem toku Sane i Vrbasa, ili bilo kojoj sličnoj divljoj vodi, budite spremni na velike napore i izazove u lovu pastrmke. Upravo u tom kreativnom naporu i velikoj neizvjesnosti ulova, leži i najveća radost istinskog ribolova. Doda li se tome i stalno kretanje u ambijentu netaknute prirode i pristojne udaljenosti od mračnog područja ljudi, eto svih preduslova za duhovno i fizičko pročišćenje.

 

PA GDJE ONDA OTIĆI NA OTVOR

 

            Siguran sam da svako od vas ima neku zavičajnu vodu i u njoj svoje tajno mjesto. Prvi mart je idealna prilika da dan provedete upravo na nekom od tih, samo vama znanih mjesta. Podijelite svoju tajnu sa najboljim drugom, jer sreća je jedina stvar na svijetu, koja se povećava kada se s nekim podijeli. U pastrmskom ribolovu na malim planinskim rijekama i potocima, dvojica su idealan broj. Može i treći, ali pod uslovom da ne lovi, već da devera oko roštilja. Uhodani dvojac zna kako se lovi pastrmka na malim i bistrim vodama. Obojica idu uzvodno i love na „preskok“. Onaj koji stane na viru A, sljedeći njegov vir je C, a kolega sa vira B ide na vir D, i tako lagano, sve dok se ne umore. U povratku se koristi ista strategija. Ako vas kojim slučajem ima trojica, trećem je najpametnije da odmah krene nizvodno.

            Stari pastrmkaši iz Bosne na dan Otvora strogo se pridržavaju još jednog pravila. Taj dan se ulov ne nosi kući, već se pojede kraj vode. Tom pravilu se prilagođava količina i veličina ulova. Ništa preko apetita. Pravi ribolovac treba da se pridržava tog pravila cijele sezone. U svemu, pa i u ribolovnoj etici valja se pridržavati starog grčkog načela – TO MEZON (sredina, umjerenost).

            Ribolov je iskonska ljudska aktivnost, i u njemu, osim uživanja u sportskom nadmetanju sa ribama, ima i onaj arhetipski momenat uživanja u jedenju svog ulova. Kod lovaca ne postoji pokret „uhvati i pusti“, mada je tako nešto tehnički izvodljivo (lov gumenim mecima ili sredstvima za uspavljivanje žrtava). Kod nas, na svu sreću, postoji i pokret i mogućnost da se hvata i pušta. U tome smo definitivno daleko ispred lovaca i možemo biti ponosni zbog toga. Međutim, hvatanje i puštanje riba po svaku cijenu i u svim uslovima vodi u svoju krajnost i na kraju postaje ružna karikatura ribolova.

            U više navrata imao sam priliku da gledam te jadne šarane u ovim našim komercijalnim ribnjacima, gdje se fura taj fazon „uhvati i pusti“. To više nisu riblja usta, već neka krvava kaša, prošarana svježim i zaraslim brazdama, kvrgama i upaljenom sluzokožom. Doda li se tome i konstantno zasipanje vode kojekakvom hemijom, koja funkcioniše na principu izazivanja stalnog proliva i, samim tim, vještačkog izgladnjivanja, postaje jasno zašto su im analni otvori onako upaljeni i stalno otvoreni. Ako je to taj moderni šaranski ribolov i ako je ta parola „uhvati i pusti“ vrhunac ribolovne etike, onda sam je neandertalac i vrlo nemoralan čovjek. Bojim se da sam ja ipak sasvim normalan čovjek, a da je to što oni nazivaju modernim ribolov sadizam u svom najogoljenijem obliku.

            Slična je stvar i na tim napadnutim posebnim revirima za lov pastrmke i lipljena. Kada na jednom malom potezu od par kilometara (Ribnik) ili par stotina metara (Klokot i Martin Brod) iz dana u dan na vodi lovi desetine ribolovaca i svaki od njih izvadi i vrati po tridesetak i više riba, lako je zamisliti na šta te ribe liče nakon par godina takvog „humanog“ tretmana – pogotovo lipljeni. Kakav je genetski materijal ribe koju izvade iz vode pedesetak puta godišnje? O tome naravno niko ne razmišlja, ali ako vam se, ne daj bože, desi da odlučite da jednu od tih jadnih riba uzmete i pojedete (što se meni desilo u jednom navratu), lako vam se može desiti da završite u Hagu, a etiketa riboubice i lopova vam ne gine. Eto sad, kome se i dalje lovi unutar ograde, pod budnim okom stražara, i to sto puta ubodenu riba, i da sav taj „sportski“ ugođaj debelo plati, neka izvoli. Meni to definitivno liči na veliku podvalu, sračunatu na laku i brzu zaradu, s onu stranu svake etike i ribolovačke časti. Svjestan sam da će ove riječi kod nekih izazvati veliki odijum i nervne konvulzije, ali mene već odavno ništa ne obavezuje osim onog što je najvrednije u životu – istine.

 

NEKI PRIJEDLOZI ZA RANO PROLJEĆE

 

            Hvala bogu pa nam je još ostalo onih 9900 i kusur kilometara salmonidnih voda u Bosni i barem još dvije hiljade u Srbiji. Tu svako od nas može pronaći svoj izgubljeni raj, jer raj ne trpi nikakve ograde i rezervate.

            Ovom prilikom ću vam u najkraćim crtama predstaviti dvije zanimljive destinacije, koje vas sigurno neće razočarati čak i u martu, kada je pastrmka još troma i nema pravog rojenja insekata na vodi. Kažem, samo dvije destinacije, jer, kad bi kojim slučajem imao mogućnost da vam predstavim sve vode na kojima bi rado otpecao ovog proljeća, trebalo bi mi još dvadesetak strana gusto kucanog teksta.

            Neka jedan od prijedloga bude rijeka Bioštica u istočnoj Bosni. Mada sam na ovoj rijeci lovio samo desetak puta, i to isključivo u njenom donjem toku, zahvaljujući informacijama kolega mušičara iz Vlasenice (gradić, pedesetak kilometara jugozapadno od Zvornika) kompletirao sam predstavu o ovoj izuzetnoj vodi i budite ubjeđeni da tu možete doživjeti nezaboravne trenutke.

            Rijeka Bioštica izvire ispod planine Devetak kod sela Knežine, otprilike na pola puta između Han Pijeska i Sokoca. U svom toku od nekih tridesetak kilometara protiče kroz izuzetno krševite i šumovite predjele, primajući usput mnogobrojne gorske potoke (Blatnica i Kaljina su najjači i ujedno bogati pastrmkom), tako da do grada Olova postaje dosta jaka rijeka. U Olovu se Bioštici sa desne strane pridružuje rijeka Stupčanica i na mjestu sastavaka nastaje čuvena rijeka Krivaja.

            Od izvora do ušća Bioštica je bogato nastanjena pastrmkom i lipljenom, a od ušća svoje najjače pritoke Kaljine u Bioštici se pojavljuje i značajnije naselje mladice. Kaljina je sama po sebi toliko zanimljiva voda, da je zavrijedila posebno predstavljanje. To je jedna od nih rijetkih voda na kojoj ste naprosto osuđeni da se nahvatate mnogo riba. Osim neobično guste populacije potočne pasrmke, u zadnjih par kilometara svog toka Kaljina zna često da iznenadi ponekim mladuljkom i do 5 kg težine. No, vratimo se Bioštici.

            Neka početna tačka za upoznavanje ove rijeke bude u selu Margetići, gdje rijeka teče uz samu cestu. To je njen gornji i ujedno najpitomiji tok. To su možda i najbolji tereni za lov u rano proljeće, jer tok je relativno miran, obale pristupačne, a još je mnogo pastrmke ostalo iza mrijesta. Uslovi za lov mahačem su više nego izvanredni i neprekidno se smenjuju kraći ili duži virovi na relativno dugom potezu.

            Idući nizvodno, dolazite do ulaza u kanjonski dio Bioštice, dugačak više od 10 kilometara. Pri srednjem vodostaju kanjon je prohodan cijelim tokom i to je zasigurno najatraktivniji i ujedno najmanje prosječen dio ove predivne rijeke. Čak i u najtoplije doba godine gotovo cijeli dan smenjuje se aktivnost lipljena i pastrmke. Nizvodno od kanjona, Bioštica sa lijeve strane prima jake vode Kaljine i uslovi za lov trofejnih riba rapidno se povećavaju. Do ovog dijela Bioštice možete doći i bez prolaska kanjona, tako što ćete krenuti putem iz pravca Sokoca prema selu Kaljina na istoimenoj rijeci. Od sela do ušća Kaljine u Biošticu, staza vas vodi tik uz Kaljinu i to na njenom najproduktivnijem dijelu.

            Jedno je sigurno. Za mušičare iz Srbije, pogotovo one sjeverno od Užica, Bioštica je uz Praču najbliža bosanska salmonidna voda visokog boniteta. S obzirom na karakteristike terena (pogotovo na Kaljini), uglavnom ćete biti prisiljeni na rol kast izbačaje, pa je uputno odmah montirati neku DT strunu četvorku, ili čak trojku. O izboru mušica za rano proljeće ne treba mnogo palamuditi. To će uglavnom biti nimfe malih jednodnevki (zečije uvo i fazanov rep), a svakako valja ponijeti i poneku imitaciju malih žutih obalčarki. Bude li sijere vode, svakako treba provući ispod podlokanih obala i korijenja poneki strimer. To nikada ne zataji. Na površini će čak i na „neviđeno“ uvijek izloviti poneka pastrmka (uglavnom mala) na male maslinaste jednodnevke, a neka vas ne iznenadi i lipljen, kojeg svakako treba vraćati do polovine maja.

            Ako vas put, ili luda ribarska glava, ponese kroz Bosnu još zapadnije, prema Travniku, i još malkice zapadnije, eto vas i na mom najdražem Ugru. E, tu ću ove godine otići na Otvor, možda ne baš prvog marta, ali u martu svakako.           

Ako ste kojim slučajem čitali moje ranije tesktove o Ugru, pa ste momentalno pomislili na duboku kanjon, medvjede i zmije, ne bojte se – u rano proljeće se ne silazi u kanjon, već se lovi maltene kraj ceste. Upravo tako, čim se spustite sa obronaka Vlašić planine (gledano iz pravca Travnika), a cesta vam se poravna sa rijekom, koju prvo gledate iz ptičje perspektive, a zatim u ravni puta, parkirajte auto na prvo izgledno mjesto i siđite na Ugar. Možda je najpametnije parkirati auto kod prvog betonskog mosta, kilometar nizvodno od ušća rijeke Ilomske u Ugar. Gdje god da krenete, uzvodno prema Ilamskoj, u samu Ilomsku, ili nizvodno od mosta, svejedno – uhvatićete dovoljno ugarskih potočara, u ambijentu čija ljepota ni Geringa ne bi ostavila ravnodušnim. Na raspolaganju vam je dvadesetak kilometara izuzetno pristupačnih terena isključivo naseljenih potočnom pastrmkom. Akcije su česte, ali rijetko se hvataju primjerci teži od trista grama. Ne radi toga što ih nema, već zato što je Ugar u ovom dijelu svog toka suviše transparentan, osunčan i bistar. Tek dole niže, u kanjonu, čekaju nas „mame“, ali to je priča koja počinje tek od maja.

            Neposredno pred ulaskom u kanjonski dio odmor i prenoćište možete naći u Motelu kod Srećka, gdje u kavezima gazda drži jednog ugarskog medu i par vukova. Par kilometara niže, bukvalno kraj rijeke i pred „ustima“ kanjona, naš drug Ostoja ima pastrmski ribnjak (samo ugarska potočara) i odličan restoran. Dnevna dozvola je 10 KM (5 €) ako uopšte naiđe čuvar, i, što je vrlo važno, niko vas ne gleda kao ratnog zločinca ako uzmete koju ribu da pojedete. Narod ovog kraja je otmen i rado želi da pripazi gosta, a prema pravim mušičarima gaje izuzetan respekt.

            I, još nešto, ne odlažite svoj odlazak na ovu rijeku nad rijekama, jer, javiše mi nedavno da je formirano preduzeće za izgradnju Hidroelektrane Ugar. Ja i mnogo čestiti ljudi iz Bosne i Hercegovine uložićemo sve svoje snage, volju i potencijale da pokušamo osujetiti ovaj ekološki zločin i da barem nešto sačuvamo za buduća pokoljenja, čije se pravo na ljepotu pokušava u temelju uništiti.


RANKO TRAVAR

 

Logos