6. Lov plotice (2010)

PUNA SEZONA ZA LOV KRALJICE CIPRINIDA

            Mada kalendar kaže da zima počinje krajem decembra, za nas ribolovce, a i za većinu riba, zima počinje u novembru. Za mnoge ribolovce, naročito šarandžije, ovo je poslednji mjesec ribolova i zadnja prilika da se prevari još poneki poluusnuli primjerak njihove omiljene ribe. Kad padnu prvi novembarski snjegovi, a od jutarnjih mrazeva počnu da trnu brkovi, većina naših voda, pogotovo u ravnici, nekako iznenada opusti. Nastupa vrijeme fanatika, onih kojima ribolov nije samo korisna razbibriga, zdrav način da se ubije vrijeme i dopuni trpeza besplatnom ribom, već je to stil življenja i možda najbolji način da svom životu daju neki dublji smisao.

            Za razliku od ravnice, gdje se većina takozvanih mirnih riba već polovinom novembra povlači u dubine i tu ostaje naredna četiri mjeseca u stanju poluhibernacije, na vodama mrenskog regiona i na velikim planinskim rijekama sa mješovitim sastavom riblje populacije, dolazak zime često znači i porast gužve na vodama. Taj porast gužve sa prvim mrazevima na našim višim vodama lako je objasniti. U novembru se završavaju velike jesenje migracije riba, tako što gotovo sva riba napušta ljetna staništa i grupiše se u ogromnim jatima u dugačkim i dubokim virovima, takozvanim zimovnicima. Broj dobrih mjesta za ribolov naglo se smanjuje, jer desetine kilometara rijeke bukvalno opuste od ribe, a na vodama sa velikim padom broj zimovnika ponekad se može nabrojati na prste jedne ruke. Na Drini naprimjer, koja spada u velike rijeke, na dionici od Perućca do ulaza u Zvorničko jezero, što je gotovo 70 km, imamo osam dobrih zimovnika sa srbijanske strane i devet sa bosanske strane rijeke. Ako se ima u vidu da Drini gravitira cijela zapadna Srbija i istočna Bosna, plus prave horde nas koji dolazimo iz udaljenih gradova, postaje vam barem djelimično jasno zbog čega zimi dolazi do gužve na ovim tipovima voda.

            Drugi, a možda i važniji razlog zimskim gužvama jeste porast aktivnosti ribe u hladno doba godine. Kako to, upitaće se mnogi sa sjevera koji su vaspitani na tezama o zimskom snu ribe, takozvanom krtoženju. Riba ne samo da ne spava na višim vodama mrenskog regiona i mješovitim vodama, već pojedine vrste tek od novembra postaju hiperaktivne. Na „toplim“ vodama mrenskog regiona, kao što su Morava ili Bosna, prije prvih mrazeva niko ozbiljan i ne pokušava loviti škobalje. Ljeti se tamo lovi mrena, šaran, klen, som i bucov, ali škobaljsko ludilo kreće tek od novembra.

            Na hladnim planinskim rijekama kao što su Drina, Una, Lim ili Sana, škobalj se odlično lovi u avgustu i septembru, ali zato ništa lošije i u decembru, januaru i februaru.

            Zanimljivo, ima samo jedna riba kojoj i na hladnim i na toplim vodama najbolje odgovara novembar. U pitanju je plotica, najveći aristokrata među ciprinidima.

ŠTA JE TO PLOTICA?

            U poslednjih petnaestak godina pisao sam o plotici često i prilično iscrpno, pa ovom prilikom ne očekujte ono prvobitno ushićenje i analitičnost, koji su resili neke davne referate. Ipak, imajući u vidu da ovaj tekst možda čita neko ko nikada nije ni čuo za ovu vrstu ribe, a kamoli da je čitao tamo neke tekstove iz devedesetih, ponoviću ono što bi svako trebao da zna. Plotica (Rutilus Pigus Virgo) je, kao što se vidi iz imena, najbliži rođak bodorke, a s obzirom da nastanjuje čiste planinske rijeke, mogli bi je nazvati bodorkinim rođakom sa sela. Međutim, za razliku od većine skorojevića koji se stide svojih rođaka sa sela, duboko sam ubjeđen da se naša mala bodorka iz ravnice itekako ponosi svojom planinskom rođakom ploticom. A i ne ponosila se, kada je ona tako mala i neugledna, a njena rođaka iz brda naraste preko 4 kilograma, a po snazi joj nema ravne u ribljem svijetu. Ponekad, kad na nekoj bari pričam sa bodorkama o ljepoti i snazi plotice, znaju mi rezignirano odgovoriti kako bi i one bile takve da ne bi osme ofanzive i nasilnog napuštanja starog kraja.

            Šalu na stranu, ali doista, barem za mrene, ljepše ribe od plotice nema. Možda joj tek lipljen i pastrmka „dišu za vrat“ svojom ljepotom, ali u odnosu na sve svoje rođake ciprinide, odskače svojom gracijom nekoliko kopalja. Ima plotice i u Savi, a zaluta poneka čak i u Dunav, ali, kad govorim o ljepoti i snazi ove ribe, mislim isključivo na plotice iz hladnih planinskih rijeka, gdje dostižu najveće dimenzije i svoju plemenitu, ali komplikovanu ćud.

            Za razliku od svojih komšija i stalnih pratilaca škobalja, koji su gotovo isključivo biljojedi, plotica spada u sveždere, ali ne sveždere tipa klena, koji jede sve, od trešanja do špijaltera. Svežderstvo plotice svodi se na algu kladoforu i larve vodenih insekata. Naravno, poput škobalja, lako se navede na bijele mamce (hljeb i crvići), te na gliste i razne člankovite crve tipa golježa i bijelog crva iz priobalnog mulja.

            Već po građi svojih malih i blago lučno povijenih usta, da se zaključiti da plotica nije riba dna, jer, niti može da struže epifiton kao škobalj, niti može da rije po dnu poput mrene. Promatrajući ovu ribu decenijama po bistrim vodama, naročito na Uni, došao sam do zaključka da je plotica pelagična riba, što znači da je možemo naći u svim slojevima vode – od dna do same površine. Njen položaj u vodi zavisi prevashodno od vrste hrane koju uzima u datom momentu, te od karakteristika mikrolokacije na kojoj se u datom momentu nalazi.

            U proljeće, kada još nije došlo do formiranja alge kladofore, a u vodi se intenzivno roje vodeni insekti, plotica se na istom terenu može istovremeno naći na dnu i na površini. Poput lipljena, kupi insekte od faze larve do polno zrelog insekta na samoj površini. U ljeto, kad prestane ciklus rojenja vodenih insekata, a još nema alge kladofore, plotica je na samom dnu, kupeći u deficitu hrane velike količine malih vodenih puževa. Kad nikne alga, ali je još mlada i voda je ne nosi, zalazi plotica u najbrže plićake i dobro prokrvljene kanale između sedri, gdje čupa krajeve mladih algi.

            Napokon, kad „bukne“ alga kladofora i u vodi bude i mlade i prezrele alge, plotice se razvuku po svim dijelovima rijeke, držeći se u slojevima kroz koje voda pronosi najveću količinu alge. Naprimjer, na Uni u avgustu, kad „trave“ ima na sve strane, plotice se grupišu u mini jata od 5-6 komada, koja lako uočite u uskim kanalima između sedrenih barijera. Odvojite jednu – dvije iz jata i odmah idete u drugi kanal. Takvim aktivnim metodama ribolova, koji podrazumijeva stalno kretanje i promjenu dubine, za par sati ribolova uhvatite i dvadesetak krupnih plotica.

            Kad padnu prve jesenje kiše i velike vode odnesu algu kladoforu, plotice napuštaju svoja ljetnja staništa i ulaze u prvi dublji uzvodni vir. Ponekad, na ulaznim dijelovima vira sa malo jačim protokom vode, čak i kada poslednja alga nestane iz plitkih i osunčanih brzaka, zna se u dubini zadržati dosta alge, pa ne čudi što se plotica odlično lovi na „travu“, čak i kada je nigdje ne možemo pronaći.

PUTEVI NOVEMBARSKE PLOTICE

            Ako se nakon prvih oktobarskih kiša i pomuta dogodi stabilan novembar bez padavina, pa se vodostaj stabilizuje, a voda izbistri, eto idealnih uslova za lov plotice.

            U ovo doba godine sve plotice su već u zimovnicima. Hajmo se još jednom podsjetiti šta je to ustvari zimovnik. Nije svaki duboki tišak na rijeci ujedno i zimovnik. Zimovnik je, po definiciji, mjesto u rijeci koje u svim uslovima vodostaja pruža ribi idealne uslove za opstanak. Često nam se desi da na rijeci nabasamo na prekrasan vir sa ravnomjernom dubinom i pristupačnim obalama, a ribi ni traga ni glasa. Stvari nam postaju jasnije tek kada taj isti vir vidimo u uslovima većeg vodostaja, kad voda dere i sastavi obale, a nigdje nema rezervnog tišaka da se riba skloni.

            Pravi zimovnik obično počinje iza neke velike okuke, usljed čega je na ulaznom dijelu vira jedna strana dublja, a druga plića. Ovo je vrlo važna toponimska odrednica vira, jer omogućava ribi da pri porastu vode migrira sa dublje i brže strane u plići i mirniji dio vira, sa njegove unutrašnje strane. Nakon ulaznog dijela sa asimetričnim koritom, zimovnik se ispravlja i u središnjem dijelu ima ujednačene karakteristike u pogledu dubine i brzine protoka vode. Pravi zimovnik završava dugačkim raskošnim preljevom, često razvedenim dugačkim kamenim pločama, između kojih rijeka dubi šljunkovite kanale.

            Mnogi misle da je dovoljno pronaći zimovnik i da su time svi problemi rješeni. Zimovnici na pojedinim velikim rijekama, kao što je Drina, znaju biti dugački preko kilometra, a naša plotica se možda sva grupisala u zoni od pedesetak metara. Domaći ribolovci često znaju mjesta gdje se grupišu plotice, ali još češće neće to nikom da kažu. Tu smo, dakle, na idealnom zimovniku, neka riba stalno iskače, ali nismo sigurni da li je to plotica ili škobalj.

            Najbolji metod za lociranje jata plotice, jeste metod eliminacije. Šta to ustvari znači? Ako znamo da se plotica i škobalj ne trpe pretjerano, a škobalja na većini voda ima barem tri puta više od plotica, pokušajmo prvo da lociramo škobalje. Ako vir hipotetički podjelimo na pet dijelova, u većini slučajeva škobalje ćemo naći u prvoj uzvodnoj petini vira, tamo gdje voda postepeno iz pliće i brže prelazi u tiši i malo dublji dio vira. Tu se rijeđe izbacuje zimi, ali ga možemo locirati na osnovu karakterističnih tragova njuški na krupnijem kamenju. Ako vam sunce ide u leđa i popnete se na kakvu vrbu, lako ćete ga uočiti po prosijevanju širokih bokova.

            Ako vir u drugoj petini naglo ponire u dubinu, praveći karakteristične „osmice“ na površini, praćene pjenom, realne su šanse da tu škobalj ne stanuje, samim tim eto plotica. Ako pri tome po neka još i iskoči, pokazujući svoje žućkasto široko tijelo, dilema nema. Problem samo može nastati, ako je na tom mjestu dubina veća od 7-8 metara. Ako lovimo na algu, sigurno je da nećemo tražiti na dnu, već u nekom međusloju. Za lov na bijele mamce trebaće nam gomila hrane i, što je najgore, klizni plovak, a to nećemo.

            Idemo dalje niz vir. Ako se na trećoj petini voda „zateže“ i ulazi ravnomjeran tok sa nekom prosječnom dubinom između 3 i 5 metara, tu su sigurno plotice, a i uslovi za njihov lov su više nego solidni. Problem može biti ako su na sredini široke rijeke, a strme obale nam ne dopuštaju da razvijemo svoju raskošnu tehniku dalekih izbačaja.

            Četvrta petina vira obično pripada škobaljima, jer tu vir postepeno iz tiše i dublje vode prelazi u nešto bržu i pliću vodu sa osunčanim dnom. Međutim, nikad se ne zna, pa se često zna desiti da na svaka tri škobalja dobijete po jednu dobru ploticu. Nažalost, to je zbog svog komoditeta ujedno i najnapadnutiji dio vira, pa, ako ne volite gužvu, vratite se uzvodno.

            Poslednja petina vira pripada lipljenima (na mješovitim vodama), odnosno sitnijem škobalju i klenovima na vodama mrenskog regiona. Kad je novembar sunčan i još ima alge na preljevu, zna u ovoj poslednjoj petini, u malo dubljim kanalima između dugačkih ploča, da bude respektabilna količina vrlo krupnih plotica.

            Sve u svemu, ima nekih pravila na vodi koje valja poznavati ako idete na ciljni lov plotice, ali i ta pravila ponekad zakažu i proslavite se na terenu, na koji niko ne bi ni pogledao. Zato je i dalje osnovno pravilo da na vodi ne vrijedi stanovati, već stalno osluškivati, gledati i kretati se. Dešavalo mi se da slučajno, u nekom skrajnutom budžaku uhvatim za kratko virjeme dosta krupnih plotica, a da se predhodnih dana na top pozicijama nisam ni upisao. Nekome je ta neizvjesnost velika muka, a meni je eto upravo u tim malim iznenađenjima najveća čar ribolova na divljim vodama.

IZBOR MAMACA

            Kad govorimo o lovu plotice na „toplim“ vodama mrenskog regiona, recimo o Bosni, koju najviše poznajem, dilema nema. Tamo gdje smo pronašli plotice treba nabacati dvadesetak kugli tvrdo zamiješenog hljeba otežanih kamenjem, a zatim još desetak kugli rastresitog starog hljeba tridesetak metara uzvodno. Lovi se na obični, ili francuski hljeb. Na prljavim vodama mrenskog regiona, a takve su nažalost većina naših rijeka, možete ribu primamljivati i crvima, međutim, na ono malo čistih voda, koje se još piju, kao što su Lim, Drina ili Una, bacanje te pogani u vodu je odraz krajnje nekulture i ekološki vandalizam. Na kraju krajeva, svrha ribolova ne iscrpljuje se samo u ulovu što veće količine ribe, već u aktivnom boravku u prirodi, čije ljepote moramo poštovati i čuvati za našu djecu.

            Ako niste ponijeli sa sobom primamu, a na dobrom ste plotičarskom mjestu, potražite u plićoj i bržoj vodi ispod krupnog kamenja zelene larve tulara iz roda Hydropsihe. Toj živuljki neće odoljeti ni najkrupnija plotica, a rado je napadnu i mrena, klen i škobalj.

            Na hladnim planinskim rijekama, u uslovima malih i bistrih voda, nema gospodskijeg lova plotice od lova na algu kladoforu. Ako ne nađete algu u matičnoj rijeci, pronađite je po bistrim pritokama, vodeći računa da plotica hoće jako dugačku i tanku nit. Na Uni stavljaju nit i do 25 cm dužine, mada mislim da je 10 cm više nego dovoljno u ovo hladno doba godine.

            Osim na plovak, ploticu možete uspješno loviti i dubinskom metodom, a naročito fider tehnikama, koje u zadnje vrijeme imaju sve više poklonika. Ipak, ove metode neka budu alternativa plovku samo kada uslovi na vodi nisu povoljni za aktivno plovkarenje.

            Plotica se po snazi može mjeriti sa mrenom, a po lukavstvu u borbi sa šaranom. Možda je zato dobar savjet početnicima da ipak stave osnovni najlon 0,18 a prevez 0,16 mm. Šteta bi bila da im prva krupna plotica prekine predvez, ili se zavuče iza neke prepreke. Kad savladate tajne zanata, lako se vratiti na malo prefinjeniji sistem, jer pravo zadovoljstvo jeste u tome da ribu takve eksplozivne snage izvadite najlonom od 0,14 mm.

            Kako sada stoje stvari na Drini, izgleda da ćemo nakon pauze od 5 godina imati cijelu zimu nizak vodostaj i relativno male dnevne oscilacije. Eto dobre prilike za uspješan lov ove plemenite ribe, uz napomenu da sve preko ličnog apetita obavezno vratite u vodu.

RANKO TRAVAR