9. Od marta do maja riba bježi iz svog kraja
UZAVRLI GRAD
Što sam stariji sve jasnije uviđam, kako sam zapravo sva bitna saznanja o ribolovu stekao još u djetinjstvu. Imao sam sreću da mi se to najozbiljnije životno doba događalo šezdesetih, u vrijeme, kada se još govorilo. Malo se pričalo, a mnogo kazivalo.
Moja sreća je bila tim veća, što sam odrastao u predgrađu industrijskog grada, gdje se događao vrlo zanimljiv soj ljudi. Bijaše tu, što bi rekli crnogorci «montanjara» (planinaca), vječno razapetih između guslarske mitologije i naučnog socijalizma; njemačkih i belgijskih ratnih zarobljenika iz drugog rata, što im «Šaban» dade šansu, da gradeći Željezaru, poprave loš utisak o svom narodu; poljskih tesara i mađarskih šustera; vječno pijanih slovenačkih inžinjera; kriminogenih italijana iz dinastije Zamboni i Satrli; djelimično rehabilitovanih domobrana, četnika, ustaša i ideološki zalutalih partizana; a sve to prošarano gustim nastambama roma, kako domaćih, tako i mađarskih.
10. Planeta Blatuša
Ovaj broj magazina sigurno ćete kupiti pred novogodišnje i božićne praznike. To je onih desetak dana, koje, htjeli ne htjeli, posvetimo svojim bližnjima, kićenju jelke, pijančenju i prekomjernom ždranju. Nisam siguran da bi vas u takvoj atmosferi zanimao neki vrlo ozbiljan tekst na temu „gdje, kako i na šta uhvatiti ribu“. Osim toga, pogotovo za nas malo starije, svaka Nova godina je povod da se sa sjetom vratimo u prošlost, na neke davne događaje i likove, koji baš u toj i takvoj svečarskoj atmosferi odjednom ožive, kada smo već pomislili da smo ih davno zaboravili.
11. Rekvijem za fanatike
REKVIJEM ZA FANATIKE
Polovinom šezdesetih svi normalni ljudi iz mog komšiluka bili su ribolovci. A šta drugo da budu, kad im je kraj kuće tekla velika i ribom bogata Bosna, a na televiziji su vječno išli samo kongresi, plenumi, sjednice raznih politbiroa, a potom njihove reprize.
Ribolovom se jedino nisu bavili predsjednici mjesnih odbora komunističke partije, panduri i njihovi doušnici, jer oni su 24 časa bili u potrazi za unutrašnjim neprijateljem. Često bi ti »šuškori« zastali kraj ribara i dugo ih promatrali onim svojim zlim i nepovjerljivim okicama. Prepoznali bi ih po sivim sakoima, ovlaš prebačenim preko ramena, crnim, stalno ukaljanim službenim cipelama i po golubije plavoj košulji, sa dva velika tamna polukruga od znoja i busenjem grudne čekinje, što je upućivalo na težački gen i prijeku narav.
12. Ribolov u kanjonu Ugra
SUSRET SA VLASTITOM DUŠOM
Nekoliko vidovitih ljudi, među njima i naš Tarabić iz Kremne, prorekli su da bi svijet uskoro mogla zadesiti neka vrsta Strašnog suda i da će preživjeti samo oni koji se zateknu visoko u planinama „gdje teku pitke vode i u njima živi riba sa crvenim tačkama po tijelu“.
Desi li se tako nešto za moga života, jedno je sigurno – odseliću sa porodicom na Ugar. U kući smo po tom pitanju već postigli koncenzus, a moj zadatak je da pronađem adekvatnu pećinu negdje u mračnim dubinama kanjona jedne od najdivljijih i najdivnijih balkanskih rijeka. Znao sam da mi nije gubiti vrijeme, pa sam polovinom maja krenuo u potragu za budućim stambenim prostorom. Na put sam poveo i dvojicu jarana, koje bi rado imao za komšije u eventualnom postkataklizmičnom životu – Mišu Radosavljevića iz Zemuna i Gorana Kondića iz Novog Sada. Ionako su mi već probili glavu molbama da ih napokon odvedem na rijeku svog života.
13. Ugar - rijeka uspomena
RIJEKA USPOMENA
Dok pišem ove retke (druga polovina januara) još sa sigurnošću neznam kakav će biti februar. Ostvare li se sumorne prognoze o dugotrajnom sibirskom talasu i temperaturama koje će rijetko prelaziti –5°C, ne preostaje nam ništa drugo nego da maštamo o ribolovu. Mlađi obično maštaju kratkoročno i okrenuti su ka neposrednoj budućnosti, a mi malo stariji najradije podesimo brojčanike na vremeplovu unazad, u neko srećnije doba, kad se stvarnost doživljavala intenzivnije, kad su vode i bilje jače mirisali, a svaki izlazak na novu vodu imao gotovo sudbonosan karakter.
14. Una
Polovinom juna pozva me iz Moskve moj stari drugar i pobratim sa Ugra, Ibrahim Kukavica. Reče mi: »Ranko, dolazim u Zenicu za dva dana, a već sutra po dolasku idemo da kampujemo na Unu. Fališ nam samo ti da kompletiramo staru ekipu. Dolaziš?«
Naravno da dolazim. Ima li pametnijeg povoda za dolazak u rodnu Bosnu od kampovanja na Uni sa starim drugarima? Za nas pagane, dva najveća grijeha u životu su: propustiti lijepo žensko u mladosti i dobar ribolov u zreloj dobi.
