8. Najgori ribolovni dan

BAKSUZLUK NA KRIVAJI

 

Kad god me novembar zatekne na vodi, i to onaj pravi, kad ujutro pejzaž nema boju, a srce od studeni puca, navru mi neka čudna sjećanja, od kojih nekako usporim hod i šire otvorim oči. To me ispod ruke uhvatio moj stari znanac Strah. Uvijek iskoristi priliku da mi pravi društvo kad vidi da sam na vodi sam. Viđamo se samo zimi.

          Kad je strah uz mene, siguran sam da mi se ništa ružno neće desiti. Siti se napričamo. On uglavnom drži glavnu riječ: «Pazi Ranko, tu ti je klizav kamen, progazi malo niže; ne silazi tu na rijeku, odron je; ne prelazi na tu adu, naiće velika voda; ne idi bolan čovjeku kroz dvorište, uješće te pas; kloni se tog terena, vidiš da su pijani i istetovirani; zaobiđi taj vir, neko je skino žutu traku od minskih polja; ne pij više tu rakiju, uvalićeš se u vodu...»

          Svako od nas ima svoj strah i to od dana svoga rođenja. On je uvijek uz nas, samo se naš odnos prema njemu mijenja u toku života. U mladosti se stidimo njegovog društva, preziremo ga i radimo upravo suprotno od njegovih savjeta. U zreloj dobi prihvatamo ga kao najboljeg druga i savjetodavca, ali mu ne dopuštamo da se previše kočoperi. U starosti, naročito kod labilnijih karaktera, strah postaje dominantan i određuje gotovo sve ljudske postupke.

          Kod nas ribolovaca, strah je dobar drug u onoj mjeri, u kojoj nam se dopušta da nam se ponove nezgode koje smo doživili u mladosti. Siguran sam da nema ribolovca kome se na vodi nije dogodila neka neprijatnost. Što je staž duži, a tereni na kojima se taj staž sticao vrletniji, to je i broj nezgoda na vodi veći. Za nekolicinu mojih poznanika te nezgode su bile i fatalne.

          U svojih četrdeset i dvije godine ribarskog staža imao sam na stotine kojekakvih padova, nagnječenja, posjekotina, zimskih kupanja, svađa, tuča, bježanja od čuvara, ujeda pasa, uboda trokrakim udicama, nasrtaja nožem i kocem od pijanih seljaka, susreta sa zmijama, medvjedima i divljim svinjama, lova kraj miniranih obala, privođenja i batina u ratnoj Bosni, pa sve do izvrtanja auta na zaleđenoj cesti i bezbroj padova sa bicikla kraj seoskih potoka.

          Pitate se onda, kako to da mi je strah najbolji jaran? Iz mnoštva tih događaja koji čine onu ružnu stranu ribolova , ali ne bez doze komičnog, izdvojio sam za ovu priliku par kratkih priča, koje će starije podsjetiti na neke njihove stare rane, a mlađe možda naučiti kako da izbjegnu plaćanje visoke cijene za sticanje ribarskih iskustava.

 

KRALJ SVIH BAKSUZA


Nekada davno, u prvoj mladosti, svakog prvog januara, više pijan nego mamuran, imao sam običaj da idem u lov mladice na pedesetak kilometara udaljenu rijeku Krivaju. Nekad u društvu, a najčešće sam. Tako je i bilo 01. januara 1978 godine. Išlo se lokalnim vozom od Zenice do Zavidovića, a onda autobusom do sela Ribnice, tridesetak kilometara uzvodno.

          Dok sam čekao autobus u staničnom bifeu, popravljajući se duplim vinjakom, javiše na radiju da je temperatura – 18°C, a da se u toku dana očekuje blagi porast do – 10°C . «Baš sam baksuz» - pomislim naglas, i ne sluteći da će mi cijeli ovaj dan biti u znaku moje prve jutarnje misli.

Kad izađoh iz autobusa, onako upuvanog i toplog od snenih kmetova, osupnu me reska svježina, od čega mi se vilice stegnuše u grč i utrnuše obje usne. Brkovi za sekundu otežaše od leda, a prsti se pođoše lijepiti za metalni držač mašinice. Negdje od istoka, iznad vijenca od borove šume, promoli se narandžasta glavica sunca, a sa njim se u kotlinu spusti i vjetar razvigorac, noseći u oči i usta oštre kristale suvog snijega. «Bože mili, ja ljepote» - pokušah da se našalim sa svojim udesom, ali se ugrizoh za jezik, jer se ritam sekcija u ustima pojača do te mjere, da mi se plombe razlabaviše.

          Cilj mi je bio oko pola kilometra udaljena šljunkara, gdje sam prije desetak dana registrovao dvije mladice u lovu. Za divno čudo, rijeka još nije nosila led, jer je predhodnih dana bila jugovina. Kako sam se bližio viru, u meni je narastao onaj tipični mladalački optimizam, gotovo uvjerenost, da je baš ovo pravi dan za prave ulove.

          Jedva montiram cofa promrzlim prstima, koji se zalamaju kao da su od silikona. Krenuću od špica vira, jer tu, gdje voda kuva i naglo ponire iz plitkog brzaka u uski i duboki kanal, uvijek dežura poneka «u mjeri». Prvi zabac i odmah kačenje za dno. Nategni, popusti, ajd uzvodno, ajd nizvodno - ni makac. Kidaj, veži ponovo. Silazim polako na središnji dio vira. Prste više i ne osjećam. Motam malo šakom, malo laktom. Uši ne smijem ni da dotaknem, bojim se da će otpasti. Skačem u mjestu, pravim čučnjeve, trljam ruke snijegom, a na kraju, od silne muke ispišam se u šake. Od toga mi bilo bolje jedno deset sekundi, a onda trk, peri ruke.

            U jednom momentu desi se ono radi čega sam došao u ovaj pakao. Snažan udarac, ljigava kontra i par sekundi sreće. Izgubio sam ribu, ali mi je naglo skočila radna temperatura.

          Ostala je neobrađena poslednja trećina vira, upravo onaj dio gdje sam prošli put zapazio mladice u lovu. To sam ostavio za dezert. Problem je bio što se na tom dijelu vira, između obale i glavnog kanala ispriječila par metara dugačka sedra, preko koje bi stalno strugao najlon. Pitanje je kako bi i izvukao ribu preko te ploče. Stanem i dobro razmislim. Sedra je od obale udaljena oko metar i po, a između je dubina preko tri metra. Ako naskočim na sedru, imam idealnu poziciju i mogu češljati vir od ulaza do izlaza, a na obalu se vratim kratkim skokom. Elem, nemam šta više da razmišljam, jer ionako sam kontuzovan od zime i nema boga da idem dalje uz rijeku.

          Kratki zalet i hop – naskačem na sedru. Za trenutak se učinilo da je sve u redu, ali lijeva noga je nakon dolaska nastavila da klizi prema spoljnem rubu, kao salo klizavog kamena. Nagnem se koliko god sam mogao na desnu stranu, svjestan da ću pasti, ali u očajničkoj želji da to bude na leđa, prema obali. U momentu sam čak bio u jedoj vrsti ravnoteže – lijeva noga je skroz skliznula u dubinu, a desna je u čučnju i voda obilno puni čizme. Ta « ni gore – ni dole» situacija potrajala je možda par sekundi, a onda odjednom, samo me nešto zanese u stranu, izleti i desna noga, a ja prvo padoh na leđa rubom sedre, a potom ravno glavom u dubinu – do dna.

Pametnjakovići kažu: «Kad doživiš strašan šok, ničega nisi svjestan.» Ma hajde. Ja nikad u životu nisam bio svjesniji kao tog trenutka. Od momenta kad se zaklopila voda iznad moje glave, do momenta kad sam se nekako odbio nogama od dno i prihvatio se rukama za sedru, nisam osjećao ni strah ni paniku, već samo silnu želju da se dočepam obale. Čak sam i štap digao nogom do ruke.

          Pravi strah, i to smrtni strah, doživio sam tek kada sam onako otežan sa 20 litara vode počeo da trčim u pravcu Ribnice. Već nakon prvih 50 metara bio sam od glave do pete okovan ledom, a dobio sam nepodnošljivo bolne grčeve u obje noge i u vratu. Tih pola kilometra trke po zaleđenom šljunku i kroz prtinu sa bolovima, kao da mi je sto noževa zabodeno u tijelo, pamtiću do kraja života kao nešto najstrašnije. Samo jedna misao ili vapaj, kako hoćete, bila mi je na umu :»Daj bože da mi srce ne pukne!»

          Uletim onako lijep i raspoložen u kafanu kod «Žuće», a par lokalnih pijandura odmah skočiše od stola i vrisnuše od straha. Mora da su pomislili - evo, počelo je, kad su vidjeli bradatu i kosatu spodobu sa šubarom od leda na glavi.

          Trebalo je Žući pet minuta da me prepozna, jer meni nijedna riječ nije mogla na usta: «Šta to bi crni Ranko, jesil se to uvalio u Krivaju?» Navijem tri deci konjaka iz flaše i napokon prokrkljam: «Vodi me bolan Žućo gore u sobu da se skinem. Umrijeću ti.» Žućo se onako po seljački počeša po glavi i pogleda u pod: «Ne merem te bolan vodit gore. Ovo je muslimanska kuća, a gore su mi sve same žene. Skini se tu slobodno kod peći, i loži kolko oćeš. Daću ti ćebe, pa se zagrni. Uzmi pij kolko oćeš, plati kad mereš.»

          Bogami, poslušam ja svog Žuću. Stvari objesim oko peći da se suše, ogrnem se onako go sa dva ćebeta i stavim litru konjaka pred sebe. Bilo je to oko devet ujutro. Već oko dvanaest sati, sa sedam deca u sebi, sve češće sam pipao stvari da provjerim jesu li suve. Još bi ja lovio, nego šta.

          Pođoše u kafanu svraćati i prvi ribari. Kako koji čuje moju priču, tako i zavrnu turu. Počeše se ljudi smijati, a i ja sa njima. Nasta opšte veselje i teška sprdačina, baš kao da se to nekom drugom desilo, a ne meni, koji sam se do prije par sati borio za goli život.

          Kad u kafanu oko bola dva banu čovjek sa lijepom mladicom, bogami se i ja obukoh u polusuvu odjeću i nakon još par tura izađoh pijan na rijeku. E, pusta mladosti. Odlučim da se spustim nizvodno od kafane i da se ne udaljavam previše od autobuske stanice. Imao sam dva sata na raspolaganju i baš sam se zainatio da uhatim ribu, jer ne valja da nova godina počne sa baksuzlukom.

          Nakon sat i po bauljanja, saplitanja i propadanja u rupe od snijegom prekrivenih kupinjaka, nabasam na prekrasan vir – poslednju šansu za popravak. Češljam uzvodno, nizvodno, pod drugu obalu, gađam rupe između potopljenih klada, jednom rječju, radim sve po propisu, baš kao da sam trijezan. A nisam. Jer da jesam, niti bih lovio, niti bi se desilo ono što mi se desilo. A šta mi se to opet desilo? Ne, nisam opet upao u vodu.   

          Zapne mi cof za neku granu pod samom obalom. Poravnam štap sa vodom i nategnem k`o sivonja. Uspijem da otkačim i samo osjetim kako me nešto, kao grana, udari po butini. Hoću ponovo da zabacim, ali varalica je za nešto zakačila. Trzam jednom, trzam drugi put i tek onda osjetim oštar bol u butini. Pogađate šta se desilo. Donja trokraka samo se ovlaš zakačila za farmerke, a gornja je sa dva kraka probila kroz pantalone, duge gaće i moju kožu.

          Momentalno sam se otrijeznio i opet mi je postalo jako hladno. Pokušavam na razne načine a iščupam udicu, prvo «stručno», a zatim na trzaj. Skidan pantalone, ali samo dokle mi udica dopušta. Ništa se ne vidi od krvave kaše, koja se sve više širi, kao i bol. Nekako protiv moje volje, grlo pođe da se steže, a suze navališe u potocima. Bijes je bio toliko jak da sam na momenat izvukao nož u namjeri da opsiječem pantalone i meso i da iščupam to govno iz sebe. Ipak sam se savladao i nekako odvukao do autobuske stanice. Više od pet sati trajala je agonija, od momenta ubadanja do dolaska na hirurgiju.Cijelo tijelo postalo je jedna velika rana i bol se raširila od malog prsta do tjemena, što od udice, što od jutarnjeg kupanja i grčeva.

          Ima tako dana u životu, kad je, kako vele naši stari, najpametnije ostati u krevetu. Samo, kako znati koji je to dan. Meni se, eto, u jednom danu desilo nevolja, koje su nekom previše i za cijeli život. Ponekad je i cijela godina baksuzna. Te iste 1978. godine, govotovo na njenom izmaku, desilo mi se na vodi još jedno veliko, da na kažem šta. Malo mi je prostora ostalo, pa ću liriku ubaciti u ler, a događaj u četvrtu.

 

OPET, NI GORE NI DOLE


          Radio ja cijelo ljeto preko studentskog servisa i kupio u Trstu novi štap. Grafitni, ih ti jarca. Četiri metra, a samo 200 grama! Ma đe to ima? A danas za šesticu od 200 grama kažu – teška brate, odbi ruku.

          Jedva sam čekao novembar, kada na Bosni proradi plotica. Bile velike vode, pa se rijeka namjestila tek krajem novembra. Kupio kod žabara i nove čizme dupetare, ranac, prsluk i, naravno, pakovanje angela («Pen Šaju»). Drago mi što me svi na željezničkoj stanici zagledaju, a naročito štap, od kojeg se ni sekunde ne odvajam, jer je u mom rodnom gradu svaki drugi ribar lopov.

          Napokon na svom omiljenom viru u samo svitanje. Stotine riba, mahom krupnih plotica, izbacuje se sredinom rijeke. Nijedna u domašaju. Razmišljam šta da uradim. Postoje dvije solucije. Prva je da odem do kilometar udaljenog visećeg mosta i pređem na drugu stranu, koja je znatno plića i daje mogućnost da se nagazi skoro do pola rijeke. Druga solucija je da siđem do pedesetak metara udaljenog preljeva i samo meni poznatim gazom dođem do jedne sedre, koja ide paralelno sa obalom i omogućava lov bukvalno pod nogama.

          Prvu mogućnost odmah odbacujem, jer, ko će sada gubiti vrijeme i hodati dva kilometra. Odlučim se, dakle, za drugu varijantu, mada me blago povišeni vodostaj malo zabrinjavao. Ma, vrijedi pokušati doći na sedru, pa ako ne ide, nikad nije kasno za odlazak na most.

          I krenem ja. Prvih tridesetak metara na vodu prošao sam bez većih problema. Stao sam na samu ivicu kanala, dubokog oko jednog metra i širokog oko metar i po. Odmah preko puta tog propusta bila je to prostrana kamena ploča, kojom se moglo uzvodno proći bez problema više od petnaest metara i tako ribi doći iznad glave.

          Problem je u tome što meni valja sa ploče koja je pod samom površinom doskočiti na ploču, koja je na dubini od nekih 60 cm, a između te dvije ploče voda dere stravičnom brzinom i ulazi u još dublji kanal. Lako je, dakle, skočiti na drugu stranu, ali kako se vratiti. A tako sam blizu ribi. Ma šta se ja tu prenemažem, pomislim, neću se ni vraćati, već ću preći na drugu stranu poslije ribolova i vratite se preko mosta na stanicu.

          Rečeno, učinjeno. Doskočim ja na sedru i lagano se izvučem uzvodno od same sredine rijeke. Iz ranca izvučem mrežicu i objesim je o bok, nabacam desetak kugli hrane 6-7 metara ispred sebe i krenem. Koja sreća. Skoro svaki prolaz imao sam potapanje i izuzetno krupne plotice. Stalno je padala neka sitna kišica, ali me to u onoj ribolovnoj euforiji nimalo nije brinulo.

          Briga me kao neko neprijatno titranje u stomaku počela hvatati tek kada sam vidio da voda naglo mijenja boju. Znao sam da ću uskoro imati velikih problema, ukoliko ne prekinem ribolov i počnem sa izvlačenjem na suprotnu obalu. Desilo mi se ono što se sigurno svakom od vas više puta dešavalo kada ste u nekom cajtnotu – ma, hajde samo još jednu, pa idem. Jednu po jednu, i, voda se bogami totalno zamuti, a mene spopadoše grčevi u stomaku od nervoze. Sad više ne vidim da se vratim do kraja sedre, a kamoli da nađem uski gaz od 50 metara do druge obale.

          Svoj novi štap, svoju diku i ponos, koristio sam da pipkam dno isred sebe, jer, mala greška i odoh u dubinu od preko tri metra, a zatim u brzake i talase. Nekako dođem do prvobitne pozicije. Lijevo od mene je ona uzvišena stijena sa koje sam doskočio, a desno brza i mutna voda, koja na sve podsjeća, samo ne na siguran gaz do druge obale. Šta sad sunce ti ljubim? Lijevo ne mogu doskočiti ni da sam klokan, a desno sam pokušao po sjećanju, pa me voda okrenula naopačke već na drugom metru od sedre.

          Stojim kao luđak na pola rijeke, koja je sve mutnija i brža, obučen kao kosmonaut, sa punim rancem, štapom i petnaest kila ribe. A pozni je novembar. Kao keder koji uđe u flašu napaljen mrvicama hljeba, a ne zna da izađe.

          Odlučim se u onom očaju za ludačku varijantu. Doskokom da se uhatim rukama za nadvišenu sedru, pa će me valjda voda izbaciti u mirniji dio. Nek se skvasim skroz, ko ga jebe.

          Nabijem štap u ranac, u koji uguram i par najkrupnijih plotica, a ostalo pustim. Svom silinom se odbacim sa sedre i zaista mi pođe za rukom da prihvatim ploču sa druge strane kanala, ali me istog trenutka voda okrenu na leđa i nađoh se u brzaku, koji me odvalja desetak metara niže, kao orahovu ljusku. Sreća moja da me matica izgurala lijevo, prema plićoj i mirnijoj vodi, jer desni krak matice nosi trostruko brže i ide preko ogromnog i oštrog stijenja.

          Izvučem se napokon na obalu, odem i na željezničku stanicu i, tek kas sam ušao u voz, shvatim da nemam ni ranca, ni štapa. Tek prekosutra, kad je voda izbistrila našao sam svoje stvari zaglavljene između dva kamena. Stotinu puta prije i poslije ovog događaja pecao sam na tom istom i ništa mi se ružno nije desilo. Biće da je to bio jedan od onih dana, koje je najpametnije prespavati.

          Što sam vam sve ovo ispričao? Što reče naš Lane, sigurno je ne škodi, a ako ne škodi možda će nekom da koristi. Meni koristi, jer me natjeralo da upoznam svog vjernog druga Straha. Od njega se rijetko odvajam, a zimi nikako.

          Zato, kad izlazite u ove hladne dane na vodu, ne «u pamet», već u strah se pouzdajte.

 

                                      RANKO TRAVAR

Logos