3. Ćata - genije univerzalnosti

            Često me, ovdje u Vojvodini, pitaju ljudi: Pa dobro Ranko, šta si ti zapravo? Varaličar, plovkaroš, mušičar ili nešto deseto. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da u ovom pitanju nema nikakve provokacije, već da to proizilazi iz specifičnog duha podneblja. Većina ribolovaca iz ravnice, bez obzira na ribolovni staž, opredjeljuje se za jedan, eventualno dva tipa ribolova, i toj navici ostaju vjerni do kraja života. Upoznao sam ljude, inače sjajne ribolovce, koji, ne samo da su se opredijelili za jedan tip ribolova, već love samo jednu vrstu ribe. Naprimjer, čovjek varaličari isključivo smuđa, ili samo štuku. Šarandžije su tek posebna priča, jer njih bukvalno ništa drugo ne zanima.

            U kraju iz kojeg dolazim taj fenomen uske specijalizacije jednostavno ne postoji. Kad se za nekog kaže da je RIBAR, podrazumijeva se da taj ribu lovi na plovak, zastavicu, dubinku, varalicu, a vrlo često i mušicu. To, naravno, ne znači da su sada «dinaridi» pametniji od ravničara. Karakter voda u planinskim krajevima je takav, da prisiljava ribolovca na univerzalnost.

            Zamislite, primjera radi, da kampujete nekoliko dana negdje u srednjem toku Sane. U rano jutro, dok vas još drži onaj fini mamurluk, najpametnije je u prsluk staviti par pešića, sitnih voblera i nezaobilaznih mepsova, pa krenuti uz rijeku u potragu za pastrmkom.

            Čim prvo sunce prigrije, a kolobari na površini vode ukažu na aktivnost lipljena, ima li pametnijeg posla od «raspuhivanja» mušica ? Kad već dobro prigrije, a rubom glavne matice svoja široka leđa počnu pokazivati krupni škobalji i plotice – hajde budi lud pa se ne prihvati plovka. A tek suton kada dođe, izgubite glavu od dileme – da li klepnuti onu pastrmku što vam je jutros poletila za varalicom i «profulala», ili zaći u sami preljev, gdje se sav lipljen digao na površinu. Kad padne prvi mrak, nema tog propisa i «čistunstva», koji će osujetiti neumitni zov njenog visočanstva mladice.

            Tako se lovi riba na divljim vodama, ukoliko želite da vam cijeli dan i dobar dio noći prođe u druženju sa vodom, a ne sa dimom od roštilja i maliganima. Kad obavite sve svoje ribarske zadatke, sjednite sa rajom i obavezno se napijte – radi onog «finog jutarnjeg mamurluka», kojeg jedino žubor čiste vode liječi.


TOTALNI RIBAR


            Ovakav uvod nije bio slučajan. Ovo je netipična priča o jednom tipičom predstavniku bosanske škole «univerzalizma».

            Kad se u Zenici, gradu sa 10.000 ribolovaca, povede kafanska polemika o tome ko je najbolji ribar, koplja se lome oko nekih desetak imena, i nikada se ne mogu složiti, jer svako ima nekog svog favorita. Međutim, kada krene priča o tome ko je najveći ribar u gradu, onda je samo jedno ime u opticaju – Ferid Zlatarević – Ćata. Sa svojih 55 godina života i gotovo pola vijeka ribolovnog staža, Ćata je već tri decenije nedodirljiva institucija i živa legenda bosansko–-hercegovačkog ribolova.

            Ima momaka koji bolje «voze» zastavicu od Ćate, koji više ulove na plovak, koji imaju studiozniji i moderniji pristup varaličarenju, koji love šarane po najboljim evropskim vodama – ali džaba, kada se sve to sabere, Ćata je opet prvi među najboljima. Ono što ovog čovjeka čini najvećim, nije puka ribolovna tehnika, mada je za njega ostalo vrlo malo neotkrivenih tajni, već nevjerovatna istraživalačka slast i moć pronalaženja ribe, na bilo kojoj vodi i u svim mogućim uslovima. Na Ćatinom primjeru najviše dolazi do izražaja izreka mog ribolovnog idola iz djetinjstva Slavka - Šećerka: "Najvažnije je znat` pronać` ribu. Zabacit` i kontrirat zna svaka šuša.»

            Ćata je sav svoj život organizovao na način koji mu omogućava tri stotine ribolovnih dana u godini. Lovi sve ribe i svim mogućim tehnikama, a pošto ne voli gužvu, nije mu mrsko da u toku jedne sedmice promijeni nekoliko voda – danas je na Bosni, sutra na Vrbasu, a već prekosutra možda na Neretvi. Kada bi, ne daj bože, imao ljubomornu ženu, koja bi angažovala privatnog detektiva da joj prati «sumnjivog» muža, morala bi jadna samo za gorivo da im plati par hiljada i još koju hiljadu za kondicione pripreme. Na svu sreću Ćata ima normalnu ženu, koja se, eto, pomirila s tim da ima pomalo čudnog čovjeka.

            Zašto, je ova priča netipična? Jedanaest mjeseci u godini Ćata lovi škobalje, mrene, plotice, klenove, pastrmke, lipljene, mladice, somove, a bogami, kad zatreba i sapače. Međutim, kad dođe 01. septembar, zna se – mjesec dana je na Boračkom jezeru. Tih trideset dana rezervisano je za lov šarana.

            Boračko jezero je ledničkog porijekla i smješteno je u neposrednoj blizini grada Konjica, na nadmorskoj visini od preko 1000 metara. Nekada je to bio poznati rekreacioni centar i nezaobilazna destinacija svih maturskih ekskurzija u onoj Jugoslaviji. Sada je Boračko jezero ono što je oduvijek bilo – netaknuti prirodni dragulj i meta ribolovnih fanatika, uglavnom iz Sarajeva, ali i iz drugih bosanskih gradova.

            Autohtonu populaciju ovog jezera čine potočna pastrmka, pijor i riječni rak, od čega se ovaj poslednji stanovnik najviše očuvao i predstavlja za ribolovce ono, što cverglan znači za ravničarske ribolovce – dakle, pravu napast. Šaran je u jezero unešen vještačkim putem, ali se odlično aklimatizovao, a zahvaljujući velikoj zoni pod trskom, ima i odlične uslove za mrijest. Ranije su ljudi dolazili na Boračko radi pastrmke i raka, a poslednjih godina ovdje su šarandžije pronašle svoj izgubljeni raj. Zahvaljujući pionirskom radu našeg saradnika Tome Popovića, šaran se više ne lovi na ho - ruk, već «na dlaku», uz obavezne rod podove i dugačke parabolike, sa sve pratećom elektronskom orkestracijom.

            Ćati, kao rokeru po životnom opredjeljenju, nije bilo teško da se «prešalta» na sve ove novotarije, i malo mu je trebalo pa da postane najefikasniji šarandžija na jezeru.

            Dugo je eksperimentisao sa boilima, ali koju god da je aromu probao, rezultat je uvijek bio isti – pojedoše ih rakovi. Na kraju se opredijelio na jedini mogući mamac, koji na jezeru već decenijama daje najbolje rezultate – kukuruz odstojao u rakiji stomakliji. Sve što vidite na ovim fotografijama uhvaćeno je upravo na «pijani» kukuruz i, po svemu sudeći, to je jedina stvar koju rakovi neće, a šarani hoće. Možda bi se rakovi navikli čak i na pijani kukuruz, da se kojim slučajem matori lisac Ćata nije sjetio kako da otjera rakove što dalje od svojih udica. Naime, uzeo je jedan dan iz obližnje kafane punu vreću koski od jagnjećeg pečenja i bacio ih pedesetak metara od mjesta pecanja. Bilo je to dovoljno da par dana bude miran od štipaljkastih napasnika. S obzirom na količinu rakova u jezeru, ove godine će se morati više družiti sa mesarima, kako bi sredio barem jedan šleper kostiju za miran san.

            Vraćamo se na početak naše priče. Uz sva uvažavanja kolega koji su se specijalizovali samo za jedan tip ribolova, ili čak samo za lov jedne vrste ribe, mislim da svako iz ove naše fele treba da se okuša i u nekom drugom tipu ribolova, ili da proba loviti neke druge ribe. Naš ribolovni vijek je kratak i ne dopustite sebi da u sedamdesetoj žalite za propuštenim prilikama da svoju ribolovačku karijeru obogatite za neka druga saznanja i zadovoljstva.

            Lijepe su Una i Sana, ali ni Dunav nije loš. I obratno. Divno je loviti smuđa na šporovima i šarana u panjevima, ali probajte ponekad nabaciti mušicu lipljenu ili uhvatiti mrenu na «zastavicu». Impresivno je loviti somove i beluge u delti Urala, ali, vjerujte mi, da ništa manje zadovoljstva nema ni u lovu pastrmke u malom planinskom potoku. Zato, ne budite sujetni i uštogljeni, već svoju ribarsku dušu otvorite širom, da se u nju slobodno slijevaju sva bogatstva, koja nam samo još vode mogu podariti.


Januar, 2012. godine

                                                                                    RANKO TRAVAR

Logos