2. Bruno - Zenica

«O vremena, o običaji» – rekoše nekada davno stari rimljani i ne sluteći koliko će ova maksima biti aktuelna i danas, na početku trećeg milenijuma.

            Kada je negdje tamo 1996. godine na stranicama našeg magazina Toma Popović otpočeo sa serijalom tekstova o modernom šaranskom ribolovu i odmah proklamovao princip «Uhvati i pusti», reakcije domaćih ribolovaca su se kretale u uskom dijapazonu, između blage ravnodušnosti i pravih napada «pravednog» gnjeva u stilu, «Lako je njemu hvatat` i puštat` tamo u Njemačkoj, gdje zarađuju par hiljada maraka mjesečno. Ajd` da ga ovde na delu vidimo».

            Danas, međutim, dakle, samo nekoliko godina nakon prvobitne eskapade bijesa i nerazumijevanja, hiljade šarandžija zamijenilo je stare «germine» dugačkim parabolicima, rašlje rod-podovima, kukuruz i nokle boilima, a  šarane ne samo da vraćaju nazad u vodu, već su se čak potrudili da za potrebe obaveznog fotografisanja obezbjede specijalne dušeke, kako bi se izbjegla i najmanja mogućnost ozljede. Svaka čast, kako je krenulo, još će im i benkice sašiti. Podsjetite li nekog od ovih «modernih» na to, da su do juče pjenili na samo pominjanje pokreta «Catch & release», ili će vas samo prekorno pogledati, ili što je češće, kreće priča o tome kako to oni od vajkada rade, samo im se nije dalo pisati o tome.

            Ispade da su ovaj magazin i Toma bili samo puki katalizatori nečega, što u našem narodu od davnina postoji – dakle, sklonost hvatanju i puštanju riba.

            E, kamo puste sreće da je tako. Da kojim slučajem svi hvataju i puštaju, ili barem da uzmu koliko im treba, te da se u kraj stane ovoj legalizovanoj lopoviji zvanoj takozvani «privredni ribolov», Jugoslavija i Bosna bi za tri godine postale onaj davno izgubljeni «ribolovni raj» i glavna destinacija svih evropskih ribolovaca.

            Zvanične statistike kažu da smo pretposlednja nacija u Evropi po potrošnji ribe, a ja, eto, odgovorno tvrdim da smo u samom vrhu, jer znam i vidim da se na svaki kilogram ribe kupljen legalno u prodavnici ( to je onaj kilogram za statistiku) kupi još 10 kilograma od lopova i ribolovaca.

            Sljedeće godine punim četrdeset godina ribarskog života. Nastavim li ovim tempom još koju deceniju, izvjesno je da će mi se na kraju desiti sudbina mog pokojnog komšije Franje Bešlića, legendarnog somdžije, koji je  u samrtničkom bunilu vikao i zapomagao: «Ljudi, ne dajte da me ribe pojedu.»

            U svim tim silnim godinama neprestanog tumaranja po vodama i druženja sa prirodom i ljudima, upoznah samo jednog jedinog čovjeka koji, evo, već četvrt vijeka hvata i pušta ribu, a da nigdje nije pročitao da tako treba da se radi. Takav je, što bi u Bosni rekli, nakrivo nasađen.

 

B R U N O


            Bruno Lozančić je do polovine sedamdesetih bio tipičan maneken zeničke «škole» ribolova: ljeti je do besvijesti vozao «zastavicu», loveći mrene po brzacima, na plovak tukao škobalje i klenove, zimi bacao mladici po Krivaji i Vrbasu, a nije mu vala bilo mrsko ni razvući dubinke, u potrazi za somom i šaranom. Sve što bi uhvatio, a mnogo je hvatao, nosio bi kući.

            Završio bi možda Bruno svoju karijeru onako kako je i započeo, što bi mu svakako donijelo status jedne od gradskih legendi, da mu se kojim čudom nije desilo nešto, što se u modernoj psihologiji naziva individuacijom, odnosno, u malo slobodnijem prevodu – uposebljenjem. Nešto je u čovjeku jednostavno puklo, prelomilo se. Kako, i zbog čega, to samo on zna.

            Jedan dan je sve teleskope, dubinke i ostale drangulije odnio u podrum i zaključao, a potom je kupio mahač, čekrk, mušičarsku strunu i materijale za pravljenje mušica. Pazite, sve se to dešava u dobu kada u našoj zemlji nije bilo nikakvih ribolovnih časopisa, i u gradu u kojem su se mušičari mogli nabrojati na prste jedne ruke. Onako ćutljiv i čudne naravi, što bi tamo rekli muhanat, Bruno nije mnogo vukao za rukave ono malo ljudi u čaršiji, što je znalo deverati sa muhama. Imao je zato u rukama onaj bogom dati dar, da što vidi, to zna i da napravi. Valjalo je sam, bez ikakvih predznanja, uz ono malo šturih savjeta onih što su ko fol nešto znali, ući u čarobni i kompleksni svijet mušičarenja. Ono što se danas svakom klincu nudi kao na tacni, sa stranica ribolovačkih magazina, knjiga i interneta, morao je Bruno preći samouk, pješke, uz fanatičnu upornost, neštedimice koristeći svoj fascinantni dar zapažanja i manuelne talente.

            Tone kamenja je isprevrtao po silnim bosanskim potocima u potrazi za raznim «bajama», a sam bog zna koliko se puta uvalio u vodu, u želji da uhvati subimago tulara u njegovom nepredvidljivom, «kvasiguz» letu. Sve bi to onda donosio kući, sjedao za stegu, i ne bi ustajao dok ne potrefi onu pravu boju, veličinu i siluetu vodenog insekta. Već sutradan bi ranio na vodu da isproba valjanost svog sinoćnjeg truda, pa kada se desi da je barem jedna od deset kreacija lovna, smatrao je to velikom pobjedom nad prirodom i njegovoj sreći nije bilo kraja.

            Možda upravo tu, u odnosu između uloženog truda i uspjeha, leži tajna njegove odluke da svu uhvaćenu ribu vraća nazad u vodu. Zar se može mjeriti banalno zadovoljstvo jedenja pastrmke sa onim ushićenjem koji osjeti ribolovac kada prevari ribu na vlastitu kreaciju, pogotovo kad u pravljenju tih kreacija nije imao nikakvog uzora, osim vlastitih očiju i ruku. Možda je smatrao da bi prekomjernim izlovom pastrmke i lipljena sam sebi umanjio mogućnost da uspješno testira svoje nove kreacije. Ili je posrijedi neobično duboko ukorijenjena ljubav prema vodi i njenim bićima, koji mu decenijama pružaju jedino istinsko zadovoljstvo. Sve su to samo moja nagađanja, jer kad Brunu upitate zašto vraća ribu u vodu, samo vas začuđeno pogleda i kaže :» A ja ćudna pitanja. Gdje ćeš bolan ribu ubit`?»

            Posebno je zanimljiv intenzitet njegovih odlazaka na vodu. Uvijek mi padne na pamet kada se sa nekim novokomponovanim biznismenima pokušavam dogovoriti oko odlaska u ribolov, a dobijem odgovor u stilu : « Ma rado bih ja čoveče, sanjam vodu, al` nema se vremena.»

            Bruno je dugo godina bio uspješan privatni krojač, a danas je još uspješniji zlatar, sa objektom u najfrekventnijem dijelu grada, ali to ga ne sprečava da lovi bukvalno svaki dan, i to: od 1. marta do 01. oktobra na mahač, a od oktobra do marta mladicu na varalicu. I tako to traje već četvrt vijeka, a kako ga zdravlje služi, trajaće to još najmanje toliko.


BRUNIN  REVIR


            Decenijama je Bruno bježao u najveće zabiti širom Bosne i Hercegovine, sve u želji da pobjegne od onih što love na ketu i glistu. Nemoguće je naći ni pritoku najmanjeg potoka na kojoj ovaj čovjek nije raspuhao svoje mušice. Do prije tri godine Ugar je bila jedna od poslednjih voda na kojoj je mogao imati i četrdesetak akcija u toku dana. Vidjeli su to valjda lopovi, pa zađoše i na ovu svetu vodu s hlorom, otrovom za štavljenje koža i bombama. Satraše i Ugar. Utjehu je tražio na totalno devastiranoj Fojnici, na Lašvi, u koju se svake druge godine sruči poneki šleper pun nafte, na potocima poput Ivančice, Kozice, Babine rijeke, Lepenice i drugim ojađenim rječicama, na kojima njegovo izuzetno umijeće nije moglo doći do punog izražaja.

             A onda, desi se odjednom po onoj narodnoj – ko čeka, taj i dočeka. Počeli su širom Bosne da niču takozvani «posebni reviri za lov mahačem».

            Prvo se otvori poseban revir na rijeci Klokot kod Bihaća, potom na Uncu u Martin Brodu, zatim naš saradnik Suzi napravi pravo mušičarsko čudo usred Travnika. Ove godine otvoriše u Donjem Vakufu na rijeci Vrbasu novi revir, koji mnogi ribari s pravom već proglasiše Bruninim revirom.

             Godinama je u Donjem Vakufu u užoj gradskoj zoni važila totalna zabrana ribolova. Zahvaljujući tome, na ovom par kilometara dugačkom potezu Vrbasa sačuvala se izuzetno bogata populacija autohtone potočne pastrmke i lipljena, pa se ovaj teren nekoliko godina unazad koristio za organizovanje državnih prvenstava u lovu ribe klasičnim mušičarenjem.

             Masovna pojava komercijalnih revira na salmonidnim vodama zapadne Krajine i u Travniku, inicirala je rukovodstvo udruženja sportskih ribolovaca iz Donjeg Vakufa da tako nešto naprave i na Vrbasu upravo na potezu nekadašnjeg zabrana.

            Skupiše ljudi pare, kupiše solidnu količinu kalifornijske i potočne pastrmke veličine od 250 grama do 4 kilograma, utvrdiše cijenu dnevne dozvole od 30 konvertibilnih maraka i prvog marta otvoriše revir. Pogađate ko je bio prvi gost – i naravno Bruno.

            Prvih par dana bio je samo gost, pa kako je učestio svaki dan postade i domaćin, a nakon par mjeseci po njemu i revir dobi ime. Početkom maja zajedno smo otpecali jedan dan. Gdje god bi Bruno stao, iza njegovih leđa bi se skupila gomila znatiželjnika. Pratili su ga kao oblak komaraca, pa je jadan morao voditi računa da nekog ne zakači za nepce mušicom, jer svi su u njega gledali poluotvorenih usta. Kad god bi neku pastrmku zakačio, čuo bih karakteristične komentare «Đaba je, nema vakog majstora niđe u svijetu. Dobri su i oni banjalučani, al` što Bruno zna potrefit` muhu, to niko živ ne zna.»

            Nije tih dana radila riba ni približno kao početkom sezone, ali bilo je to više nego dovoljno da se uvjerim kako je Bosna dobila još jedan atraktivan revir i ujedno novu oazu mušičarenja, a pošto je staza u centru grada, nema bojazni da će ovaj raj biti njegovan još dugo godina.


KAKO DALJE?


            U istoj mjeri u kojoj se radujem svakom novom reviru, ostaje u meni tuga što se to sve jako sporo odvija i što ogromni ribolovni potencijali ostaju bez ikakve zaštite, izloženi nemilosti armije lopova, koji će, bojim se, svoj destruktivni zadatak brže izvršiti od plemenitih ljudi. Čeka se, kažu mi tamo, Zakon o koncesijama, koji će omogućiti privatnim licima da uzmu od države atraktivne vode pod višegodišnji zakup. Da tu onda prave veliki biznis.

            Kao da vidim šta će se desiti kada se donese taj famozni zakon. Zakupiće ljudi gornji tok Plive, Ribnik, Sanicu, Dabar, vrelo Bosne, Krušnicu i još poneku krašku vodu. Poribiće svoje vode, staviti rešetku na ulazu i izlazu iz revira, napraviti prateću ugostiteljsku infrastrukturu i naplaćivati masne dnevne dozvole. Sve je to fino, ali to i dalje neće biti više od 1% stvarnog ribolovnog potencijala ove države. Dakle, na onih 99% voda loviće i dalje Furta i Murta kako im padne na pamet, a nakon dvadeset godina ovakvog upravljanja vodama, od riba će preživjeti samo one, čiji su roditelji rođeni u ribnjaku.

             Bez sveobuhvatnog plana rigorozne zaštite i planskog poribljavanja velikih vodenih anglomeracija, kao što su Drina, Bosna, Vrbas, Una, Neretva i Sana, ribolov u Bosni i Hercegovini (a slično je i u Jugoslaviji ) nema nikakvu perspektivu. Indijance su strpali u rezervate, pa vidimo koliko ih je ostalo, a nekada su naseljevali cijeli kontinent. Tako će biti i u Bosni s ribama ukoliko se rješenje svih problema vidi isključivo u privatizaciji atraktivnih vodotokova. Ne treba suviše izdužiti vratove da bi se vidjelo kako treba da se radi. Slovenački primjer nam je najbliži, pa ako već neznamo napisati domaći zadatak, hajmo ga onda prepisati od komšije.

             U mentalnom sklopu svih nas «istočno od raja» jeste da stalno nešto pametujemo o stvarima koje su normalne države riješile, još u pretprošlom vijeku, a da mozak isključimo tamo gdje bi nam bio od velike potrebe. Ma valja nama razmišljati kako da oživimo ove jadne privrede, a ne o upravljanju i korištenju voda. Ovo drugo je u civilizovanom svijetu riješeno još u doba Marije Terezije. Ta rješenja treba samo prepisati i primjenjivati u praksi. Zna se, zaboga, ko jedino može upravljati vodama – sportski ribolovci. U Jugoslaviji, međutim, vodama upravljaju nekakve Srbija-šume, Nacionalni parkovi, a ne vidim razloga da to ne budu vatrogasci, kulturno-umjetnička društva i, na kraju krajeva, Stranka prirodne ravnoteže. Koji su rezultati ovog neobičnog pravnog eksperimenta. Cijena ribolovne dozvole u Vojvodini veća je nego naprimjer u Kanadi ili Holandiji, ali zato, hvala bogu, imamo očuvane vode i sjajne perspektive u razvoju ribolovnog turizma.

`Ajd u tu čast nazdravlje i m`rš svi na vodu, dok nam i poslednje ribe ne odu.


RANKO TRAVAR

Logos