1. Una i kazivanja

Una ispod hotela Sedra.

                                                       Ima li većeg blaženstva za čovjeka

                                                            od nesputanog uživanja u radostima

                                                            ………………………………………..

                                                            Tvoje ime zapisano je na vodi

 

                                                                                 Džon Kits

           

            Kad čovjek pomisli da je već potrošen za neko novo ushićenje, desi mu se prava ljubav i ludilo počinje iznova.

            Nakon Soče, Plive, Ribnika i Ugra, osjećao sam se ujedno premoren i zadovoljan, kao srećan suprug, koji se oženio iz ljubavi, i eto, još voli svoju ženu. I doista, ko ne bi bio srećan i premoren od takvih ljepotica, pogotovo kad im se može ponovo vraćati. Bilo je tu i samozadovoljstva rijetkih sretnika, kojima se posrećilo da vole i budu voljeni, da gaze i budu gaženi – bilo je, bilo. I odjednom, kad sam već mislio da u moj harem nova više neće ući, jer da nove nema i ne može je biti – dogodi mi se Una.

            Una kod Ostrošca ispod Bihaća. Una – jedna, jedina, jedinstvena. Ona, što kao Pan premeće jedno u sve.

 

            KAZIVANJE PRVO

 

            Postoje vode i ljudi oko njih, što love. Ono što čovjeka bitno opredjeljuje kao lovca na ribe nije ribolov, nego ono - biti sa vodom.

Voda nije samo tvar, ona je materija i impetus, što u dodiru sa zasanjanim dijelom naše svijesti, oslobadja neku potenciju, koja bi se uslovno mogla opisati kao nagovor na vodu. Kao nagovor na saradnju sa onim pralovcem u sebi. Ono »sa« u sa - radnji upućuje na druženje sa sobom na način onog biti sa vodom. Ono »radnja« u saradnji djelatno je ispunjenje nagovora na vodu, kroz čin rekreiranja onog arhelovca u sebi. Mada u svakom čovjeku, u njegovom genetskom depou, boravi svekoliko arhe, pa i onaj praribolovac, ipak nisu svi ribolovci. Ribolovaca je još ponajmanje medju onima koji love ribu. Loviti ribu može svako, a biti ribolovac, s onu stranu konvencionalnog sadržaja tog pojma, može samo onaj, koji u sebi vaspostavlja jedinstvo ontičkog, etičkog i estetskog odnosa prema vodi i sopstvenom življenju, na način onoga biti – sa – vodom.

 

DOLAŽENJE

Una karakteristična sedrena ostrva.

 

            U Hotel »Sedra« na Uni stigli smo u suton. Ona i ja. Dok je spirala sa umornog tijela autoput »Avnoja«, izašao sam na verandu i dugo gledao u tminu, u pravcu onog dole što huči, kao da nešto prijeti.

Svježina poznog avgusta i mračno pojanje cvrčka, učiniše da se prenem iz svojih krugova.

 


            Dole u dubini zgrade, ljudi su nešto slavili, svako malo izlazili na terasu da se vrišteći smiju, pa onda tuku, a na kraju horski plaču i ljube se. Negdje iznad nas zvečale su bilijarske kugle, a dole desno, u tami parkinga, plav djevojčurak je klečeći piškio, pjevušeći u zanosu onu Breginu »Ipak bilo je lijepo te godine…« Pomislim na Singera i onu njegovu – »Bože dragi, slabi izgledi za metafiziku«.

Sa svih strana – iz zvjezdanog neba, sa terase i parkinga, od rijeke i sa planina, dopirala je do mene divlja huka elemenata i od svega mi dodje nekako prijatno u preponama. Legnem kraj žene.

San mi dodje prije nego što sam zaspao. U sobu, kroz otvoren prozor, ulazili su pokojni ribari i rovarili nešto po mom priboru, da bi potom brzo iskakali nazad u tminu. Jedino je stari čika Iva ostao da sjedi, igrajući se odsutno sa pepeljarom: »Moj Rankane, dijete moje. Vidiš ti ovih hoštaplera. Džabe je, ko bi lopov na ovom svijetu, osta lopov i na onom. Eto, uzeše ti pribor dok trepneš, bez pitanja. Ali ne boj se, vratiće ti oni sve do jutra. Znaš, mi ti lovimo samo noću, dok vi spavate. Manja je gužva, a takav je bogami i propis. Sad, kad bi dole sa mnom siš`o, sve bi ih zatek`o. Ih, ti is`sa ! I Stevana šarandžiju sa Petlje, i Franju »soma« , Smaju Dodika, najboljeg škobaljaša sa Bosne, Garu »guzonju«, što prdežom miševe razgoni i …« Zastade odjednom čika Iva i širokim šakama poklopi svoje pošteno lice. Plakao je, tiho, stideći se: »E, moj Ranko, moj sine, kako smo tvoj tata i ja valjano svoje dane provodili.«

Probudio sam se i ispratio čika Ivu do verande. Ipak me slagao. Pribor je bio tu na podu i čekao jutro.

 

            KAZIVANJE DRUGO

 

            Svaki čovjek je u dodiru sa vodom, ali samo rijetki umiju da je sanjaju – da je vide onirički. A tek u snu voda nagovara na sebe i traži sa – radnike. Biti ribolovac u ontološkom, a ne u djelatnom smislu te riječi, znači biti prepoznat i pozvan od voda. Riboloviti znači živjeti vodu na način sanjača i djelatnika – onoga, koji se odaziva na poziv i sa – radjuje. To nije stvar opredeljenja po slobodnoj volji, već zadatak, koji hoće cijelu ličnost i ujedno predstavlja ono u njemu najbolje, njegov potpis, stilem. Ribolovac nije danonoćni dangubnik, on dane ne gubi, već sabire dnevlje. Njegov dnevnik vaistinu sabire dane – noći, a i on sam tako postaje elektrolit, čiji je jedan pol u vodi, a drugi na zemlji. Stojeći čvrsto na zemlji, on prima poruke iz vode, kojoj potom vraća svoj dah, i tako se neprekidno puni i prazni, a višak elektriciteta, koji tako nastaje, rastače njegov tehno – pojetički bitak i priprema ga uvijek iznova za novi san.

 

PRILAŽENJE

 

Unski vir.

            Iz sobe sam tiho izlazio, pun jutarnje jeze. Na njenom čelu svjetlili su dijagrami napregnutog sna. Sanjala je sporo, kao da vreba. Znam, ona je prizivala nešto, i dugo će još sanjati, a ja sam već pozvan u kratkom snu.

           

 

 



Sišao sam do rijeke – da vidim što me je zvala. U predjutarnjoj tmini tek su se nazirale konture priobalnog stijenja i bilja, a od vode je dolazila silna neka zbrka tonova, čas ravnomjernih kao potmulo brujanje, čas izlomljenih kao kašalj, dječiji plač i ropac. Jutarnja rosa, što se kao hladne zmijice penje uz gole noge, nepredvidljiv let slijepih glodara i ta silna energija odozdo, ne dadoše mi onaj jutarnji spokoj. Vodu sam tek slutio, iz one neoblikovane mase živog tijesta, što se nadima i nestaje i zlokobnog zvukovlja, od kojeg čovjek ostane nakostriješen i stegnut.

Naložim vatru da rastjeram utvare i studen, a zatim, uz kafu, podjem pripremati pribor za jutarnji lov, ledjima okrenut vodi. Zanesen svojim montažama, nisam ni primjetio da je svanulo. Okrenem se napokon – i ugledam Unu.

Ah, to prvo vidjenje Jedine – taj hitac u glavu i gordo treperenje duše.

Iznad modro – zelenog tkiva tek probudjene rijeke dizala se žustro magla, nanoseći u nozdrve vlažan miris oksida, ribe i paprati. To rijeku napušta njen san, a razvigorac ga hvata sa površine i vraća ga nazad nebu i planini. Kako se razdanjuje i sa vode diže njen magleni plašt, rijeka se sve više širi i oslobadja za ljepotu.

Nenaviknuto oko odjednom bi sve da obuhvati, ali Una se ne da, njoj se tako ne prilazi. Počinjem ispočetka. Pokušavam da se otmem impresiji i da sagledavam detalje, mada već unaprijed znam da ću izgubiti – da će me ubiti ova ljepota.

Ipak, pogledam u vodu, odmah ispod podlokane obale i prvo što zapažam je prozirnost od koje hvata vrtoglavica. Legnem u položaj skleka, oslanjajući se šakama na priobalni šljunak i zagledam se u dno, udaljeno od mojih očiju preko tri metra. Uočavam svaki detalj na svijetlo – sivom šljunku. Tek povremeno pogled mi zaklone dugački bičevi zagasito zelenih algi, koje struja zanese sa sedre, zajedno za oblačićem staklastih gamarusa, koji brže-bolje hitaju da se vrate u svoje sklonište.

Na dnu, ispod tamnog kamena, proviruje oprezno glava tularoša u kamenoj kućici, a lijevo, na kratkom rastojanju, uočavam sivkastu glavu peša, koji samo što ne krene. Igra mi postaje jasna i odlučim da je vidim do kraja. Nakon dužeg vremena, tularoš se napokon smiluje na mene i polako krene iz skrovišta na svojim nesigurnim nožicama, ka obližnjoj nakupini lišća. Napad peša je bio neočekivano brz, ali i njegov bijeg natrag u sklonište. Djelić sekunda nakon toga, preko istog mjesta je munjevito proletilo dugačko blještavo tijelo. Pastrmka je ovaj put ostala gladna.

Podignem se lagano, a u oči mi nahrupi opal i smaragd dubokog brzaka. Na Uni je sve nekako drukčije – iščašeno i začarano. Svjetlost se ne kreće od površine ka dnu, već obratno. Od blještavog dna voda prelazi iz transparentno bezbojnih tonova u svijetlo – plave, a potom u zeleno širokog spektra. Da se kojim slučajem po dnu, mjestimice ne pojavljuju dugačke modre alge sa žutim i roze cvjetićima, imao bi utisak da voda teče, ne preko kamena, već preko srebrnih ploča.

 

Odmah iza brzaka, izdigla se na sedrenoj kapi rječna adica, sa vrbom, čije su grane ritmično disale u vodi, praveći male kovitlace, iz kojih je svetlucalo jato uklija. Na granu iznenada sleti vodomar i svojim šarenilom rastjera jato ribica, koje dole, u dubini, sačeka svakakvo zlo. Ko kaže da je priroda svrhovita? Ovu nesretnu pticu, koja se hrani ribom, priroda išara nekakvim ekvatorijalnim koloritom, pa je sve živo lako zapazi i da se u bijeg u smrtnom strahu. Ne od ptice, već od farbe. Čak se i ja trgoh, ali nemadoh kuda pobjeći. Vidjevši da nikog nije usrećio svojim prisustvom, vodomar gordo uzdiže glavu, zaklepeta niz površinu rijeke svojim kusavim krilima i nestade – u čeljustima mladice. »Ipak se nekom dopadam« – zadnje je što je pomislio.

Odmah iza adice, iz vode su zlokobno virili direci od starog mosta, a tamna modrina rijeke preteći je ukazivala na njenu dubinu, moć i nesavladivost. Voda bi tu na mahove izbacivala guste vrtloge uz ledeni uzdah, a modro bi odjednom nestajalo pred tmastim i zelenim. Iza direka rijeka je naglo izlazila na plićak i lagano obuhvatala novu adicu, a desno od nje, nastajala je nova dubina. Tu, kao da se Una nešto predomislila, pa je uporno gurala unazad, tjerajući ispred sebe pjenu, lišće i nečiju nošu.

Gdje god da pogledam, vidim tu sveprisutnu izlomljenost i razvedenost. Divlji brzaci neočekivano zastanu i kao da se prospu u mala jezerca, koja lagano vrte u krug, da bi odjednom neočekivano, iz neke »osmice« pojurila u vehementnom naletu i opet se razbila o sedrenu adu.

Silni polurastvoreni krečnjak, što ga Una uporno valja eonima, stvorio je te bezbrojne adice, što lome i krote ovu divljakušu, kao da hoće svu da je okamene. Ali, Una se opire i svejedno bruji, ječi i lomi mrske sedre, direke i ćuprije, nalazeći sebi put – stazu, kojom bi i moja duša da poteče.

Granulo je sunce. Zažmurim na tren od silne svjetlosti, a kad otvorim oči, vidim kako se desno od mene upalila jedna srebrna vertikala preko uzibane površine rijeke. Iza mene je zapjevao kos, čiju melodiju prekinu prasak mrene iz matice. Protresem svoje mušice i krenem uzvodno.

 

KAZIVANJE TREĆE

 

Svi se ljudi po svom bitnom ontičkom odredjenju mogu definisati kao »bića ka smrti« (M. Hajdeger), a ribolovci uz to, još kao bića »ka vodi«. Kako su ribe »bića u vodi«, susret onog »ka« i »u« je neminovan, pa se njemu treba radovati kao ispunjenju bitka, kao svom bonumu.

Ribolovac je doista onaj, koji učestvuje u bitnom na način susreta, pozivanja i prepoznavanja, dajući svom djelovanju legitimitet s onu stranu svake ljudske zajednice i organizacije. On i nije u obavezi prema drugim ljudima, već prema svojoj kvintesenciji, koja hoće baš taj susret i da se samo tako puni do svog ostvarenja. Ako ono »biti« hoće vodu i njena stvorenja, tu nema pomoći – treba samo sanjajući osluškivati pozive, odazivati se i sa – radjivati.

Trakl je bio u pravu kada je rekao da rado »napušta mračno područje ljudi«, ali je pogrešio što nije otišao na vodu – zato se ubio.

Naš Meša Selimović je bio mnogo pametniji pa je svom junaku rekao »Pecaj ribu Ahmete Šabo«.


PREPOZNAVANJE

 

Una - nestvarna bistrina.

»Pecaj ribu Travaru Ranko« – prene me iz opčinjenosti Unom neki unutrašnji glas. »Dobro, pecaću ribu« – odgovori glasu, da mi više ne smeta.






Stanem u plićak i noge mi na tren pocrvene od gamarusa. Na dlačicama mi ostanu mjehurići kisika, prelamajući jutarnju svjetlost u duginom spektru. Vodom su kao pelud, lagano trepereći, plovile prozračne jednodnevke, da bi u preljevu lagano nestajale, ostavljajući iza sebe male kružiće i lagani zvuk. To lipljen svojim svilenim usnama ljubi novo jutro i ne sluteći da sada neko misli na njega. Moje mušice, kao mali uljezi, kreću se ka kružićima i zvukovima, a ja na trenutak prestajem da dišem. Naglo zatezanje i silovit bijeg u stranu; zalet ka dnu i strujanje glavom o alge, od kojih se otkinu jedan žuti cvjetić; pokušaj bijega nizvodno, a zatim lagano plivanje uz maticu sa žustrim otresanjem glavom.

Prihvatim ga lagano za ledja, a nos mi ispuni miris mladog bostana. Da, da, Lipljen je to. Ljepotan iz Jedine, milje za oči, nozdrve i dušu – najplemenitiji medju plemenitim.

Kleknem i popijem dio Une. Dok doručkujem kupine i trljam smrznute noge koprivom, iz ljeskovog žbuna gledaju me tužne oči tvora. Gore visoko, sa zidina starog grada, kapalo je po rijeci vrelo popodne. Ispečem ribu i podijelim je sa zmijom, što je stidljivo provirivala ispod zgaženog čička. Tamo u uglu, ispod mračne stijene, čučao je Pan, ljuštreći mlade orahe.

Vjetrić je zaustavljao pjenu na vodi, kojom su tekle »mitologije i mačevi«, a lijevo, ispod nakrivljene johe, Borhes je sredjivao svoje palimseste, lupkajući nogom o stećak. Zaspem.

Sanjao sam svoje nezačeto dijete, da sa starih zidina gledamo dole seljake u ljubičastim traktorima, kako oru Unu. Tu zasadiše silne vinograde i dugo su slavili, igrajući neke bogumilske misterije. Zatim je otpočela neka velika kiša i svi se razbježaše. Kad je noć pala, naidje voda i odnese vinograde, zajedno sa seljacima. Jedino mi preživjesmo taj potop.

Probudim se i ugledam oblačno nebo. Ukočen krajolik i rijeka što bešumno teče. Brda su se približila i sa njima tri ovce, od kojih se oglasi sa ravnodušnim »beee«. Odjednom, neko sa druge strane povika: »Lipeen! Ljuuudi, Lipeen!« Ništa mi nije bilo jasno. Ustao sam i napregnuto gledao prema suprotnoj obali. Isti glas ponovo odjeknu: »Mravac! Ljudi, pada mraav! Mraav!«

Za par trenutaka, iz ničega, podjoše se pojavljivati ljudi, bacajući usput lopate, motike i vile, jureći sa štapovima prema Uni. Pogledam u vodu. Na sve strane – u brzacima i tišacima, na ulazima u vir i na preljevima, voda je proključala od kolobara, kao da pada pljusak. To je, dakle, to! Lipen lovi leteće mrave. Potrčim i ja, ponesem iskonom, i uskoro osjetim šta znači uhvatiti pravu »horu« na Uni. Svaki zabačaj ribe su kidisale kao sumanute, ali uvijek i nepogrešivo na mravca. Nakon pola sata, sve se odjednom utišalo i Una je zaklopila svoj modri plašt iznad sitih Lipljena. Ruke su mi se još tresle od ribarskog stresa, i taman kad sam uhvatio onaj pravi ritam – sve se završilo. Pomislio bih možda da je i ovo bio san, da mi se mušica nije onako krvnički zabola u butinu.

Opet sam sam. Seljaci su ponovo iščezli u svoje nigdine, tražeći usput odbačene alate. Za njih Una postoji onoliko, koliko riba radi. Kad stane čarolija, ona im više nije Jedina.

Skinem sve sa sebe i zaplivam lagano do prve ade. Tamo otkinem komad sedre i vratim se nazad da je gledam. Dok u travi sjedim i gledam kamenu spužvu, u suton, sa štapom u ruci, dolazila je moja žena.

Noću se puno volimo kraj vode. I dok nogama razgonimo blještavi šljunak i kremen, saget u pasu, unski zloduh pod vrbom ispire zlato i šapuće drevne bajalice. Tad pomislim – Bože, kako je star naš narod.

Iznad glave, kad zaćutimo, bruji vaseljena, a tu, ispod nas, mladica se češka o sedru. Let noćnog leptira i umorno prevrtanje zadocnjelog škobalja, negdje u dnu vira.

Nešto nam strese rosu za vrat i od smrtnog straha odmah zaspimo. Dok je u snu žena odgonetala zagonetke svojih otaca, meni su gorili tabani, a zeblo čelo. U tjemenu mi se otvorio studen zdenac i silna je voda niz mene oticala prema sjeveru. To je Una kroz mene potekla. Znao sam da se iz ovakvog sna samo kroz drugi san izlazi.

Probudim se i na tjemenu napipam ruku svoje žene, promrzlu od jutarnje rose.

 

Ranko ispred hotela Sedra 23 god. nakon događaja iz priče.

                                                            RANKO TRAVAR, 1995





Logos