2. Zimski lov škobalja na Bosni (2004)

POČELO JE, POČELO !


            Gotovo je sa prenemaganjem. Prava sezona lova škobalja može da počne.

Ni jutarnja studen, ni snijegom prekriveni kupinjaci, što očas progule neopren, ni teški mamurluk, ni cika žene i djece, ni siktanje zlobne tašte, a pogotovo ne parlamentarni izbori, ne mogu odvratiti pravog škobaljaša da naredna tri mjeseca svaki slobodni trenutak provedu na vodi. I doista, ko se u naredna tri mjeseca ne nahvata škobalja, moj mu je savjet da batali ovaj sport i posveti se nečem drugom, naprimjer, šahu i gledanju auto trka.

            Sada, kad prvi minusi otjeraju sav “normalan” svijet sa vode, ne mogu da se ne sjetim i ponovo citiram svog starog druga i otmjenu barabu Stehlika Vjekoslava –Ćitu, koji mi jednom prilikom na Krivaji, na –15 ° na suncu, reče utješno: “Dobro je ovo moj jarane – što jača zima, manje šupaka na vodi”. Tako je bilo ranije, ali danas dvadeset i pet godina poslije, ni sedam rebara radijatora ispod neoprenskog kombinezona, ni logorska vatra, ni bidon kuvanog vina, ne bi bili dovoljni da me, kao nekada vežu tri uzastopna dana na vodi, kad živin stub padne ispod - 10 °. A ni vama, pogotovo mladjim kolegama, ne preporučujem da idete na višednevne izlete na vodu, kad u dužem vremenskom periodu temperatura ni u najtoplijem dijelu dana ne prelazi – 5 °. Što zbog zdravlja, što zbog totalnog prestanka aktivnosti ribe u takvim klimatskim konstelacijama.

 

RIJEKA BOSNA

            Od svih rijeka koje izviru i uviru u Bosni i Hercegovini, najveća je rijeka Bosna. Izvire ispod Igman planine u neposrednoj okolini Sarajeva, a nakon 270 km toka, ulijeva se u Savu kod Bosanskog Šamca.

            U izvorskom dijelu Bosna je tipična salmonidna voda sa izuzetnim potencijalom za mušičarski ribolov. Odmah nakon atraktivnog vrela, sabirući vodu iz nekoliko rukavaca, ulazi Bosna u pitoresknu zaravan formirajući tridesetak metara široko korito ujednačene dubine i tekući lagano kroz sočne livade, izmedju obala, mjestimično zaraslih u rakite. Miran tok, bujna biljna vegetacija dna sa dominantnim prisustvom modrozelenih algi, mnoštvo pješčanih trla i krupnog šljunka, lagan pristup svim dijelovima rijeke, čine ovaj dio Bosne potencijalno najperspektivnijom mušičarskom vodom u centralnoj Bosni. Nažalost, više od jedanaest godina o ovoj vodi se niko ne stara, lovi se uglavnom na plovak živim mamcima, usljed čega je prvo nestao lipljen, a po “ćoškovima” je ostalo ponešto sitne pastrmke.

            Nizvodno od ušća Željeznice Bosna postaje znatno veća i toplija, što pogoduje značajnom prisustvu klena i sapače (potočna mrenica), a već ispod ušća Miljacke (nekada poznato lovište mladice) pastrmka gotovo da nestaje, ali se zato u sve većem broju pojavljuje mrena i škobalj. Sa Miljackom, nažalost, u Bosnu dolaze i sve otpadne vode grada Sarajeva i okolnih mjesta, usljed čega su česti masovni pomori ribe, a u periodu ljetnih žega i niskih vodostaja, četrdesetak kilometara toka (do Kaknja) ostane praktično bez ribe.

            Pravi tereni za lov sve vrste ribe počinju tek od Kakanjske regije, gdje Bosna poprima karakteristike tipične vode mrenskog regiona, sa dominantnom populacijom škobalja i mrene, obiljem klena i sapača, i sa vrlo solidnim prisustvom šarana.

           

Prije rata u Bosni, upravo taj kratki potez (tridesetak kilometara) između Kaknja i Zenice bio je jedini mogući lovni teren, kojem je gravitiralo više od petnaest hiljada ribolovaca iz Sarajeva, Visokog, Breze, Kaknja, Zenice, Viteza i drugih mjesta ove gusto naseljene regije. Naime, nizvodno od Zenice, otpadne vode Željezare su totalno devastirale Bosnu u dužini od preko pedeset kilometara.

Prestankom rada Željezare (proljeće `92) stanje se mijenja iz temelja. Već te prve godine po prestanku rada “giganta”, iz Save i donjeg toka Bosne su velikom proljećnom migracijom došle pod samu Željezaru neshvatljive količine razne ribe, pa se tu osim autohtonih vrsta (škobalj, mrena, klen, plotica, šaran, som) pojavile sasvim nove vrste riba, koje većina ribolovaca nikada nije ni vidjela (deverika, babuška, bodoraka, šljivar, vretenar, bucov, grgeč). Polovinom devedesetih, Bosna ispod Zenice se toliko pročistila, da je postala gotovo normalna stvar da se ispod, sada već presušenih, odvodnih kanala industrijske vode, nekada najvećeg zagađivača na Balkanu, počela loviti pastrmka, mladica i pokoji lipljen.

Poznajem virove (između Vranduka i Topčić Polja) na kojima ciljno možete loviti pastrmku i mladicu, a na istim virovima lovite šarana, bucova, soma, a da ne govorim o mreni, škobalju, klenu i plotici, kao dominantnim i sveprisutnim vrstama sve do ušća u Savu. Tek sada, deceniju nakon prestanka rada (najvećeg dijela) Željezare Zenica, te osam godina nakon formiranja solidne čuvarske službe, postaje ljudima jasna i vjerodostojna konstatacija čuvenog austrijskog ihtiologa Talera, s početka prošlog vijeka, da je “Bosna ribom najbogatija rijeka ovog dijela jugoistočne Evrope”.

Nizvodno od Maglaja, a naročito od Doboja do ušća u Savu, postojećem bogatstvu ribljih vrsta pridružuju se još štuka i smuđ, što donji tok Bosne (zadnjih šezdesetak kilometara) čini ujedno i najatraktivnijom destinacijom za sve tipove ribolova.


ŠKOBALJ – NAJVEĆA OPSESIJA

         Obiđoh i otpecah na više od 50 rijeka i rječica, ali nigdje toliko škobalja, kao na Bosni ne sretoh. Opet, nigdje tako malo lovnih dana kao na Bosni nema. Od kraja februara do polovine septembra niko normalan i ne pokušava da ciljno lovi škobalja na Bosni (izuzimam ušće Lašve, gdje imamo priliv hladne vode). Prevari se nešto u aprilu-maju, dok je u tranzitu radi mrijesta, ali, s obzirom na tu abnormalnu masu ribe, rezultati su zanemarljivi.

Za prvog škobaljaša naročito su traumatični ljetni mjeseci, kad Bosna “legne” i izbistri se, pa iz svakog brzaka, ulaza i preljeva, sijeva, poput hiljada ogledala, nepregledno mnoštvo njihove omiljene ribe, a ne mogu joj ama baš ništa.

Nema toga šta ljudi nisu pokušali: tvrda krma (primama), meka krma; veća mrva, manja mrva; probaj angel (“Pen Šaju”), probaj crva; hoćel` zelenu larvu iz trave, jal` će račića (larve jednodnevki); stavi vatu, stavi spužvu, nebil` se odbranio od “zela” (vrsta beovice što grize u svim slojevima vode); stavi svjetlo zelenu, stavi tamno zelenu travu, možda `oće pregorjelu, al` ne smeđu već žućkastu; te oćel` kraću il` dužu nit, deblju il` tanju; stavi itison, al` bolji je dabing što koriste muš`ćari; stavi plovak, montiraj “zastavicu”; ja ću u brzak, a ti ćeš u preljev, pa kom prvom uzme nek vikne; pusti da voda valja, a onda malo štopaj; možda će u dubini… mudruju tako i dovijaju se kako znaju i umiju najfanatizovaniji škobaljaši već decenijama po Bosni al` džaba. “Nema škobalja, dok dobro ne stegne” – rekoše stari ribar, i dan-danas ostadoše u pravu.


NAPOKON ZIMA

            Javljaju mi odozdo: Moj Ranko, kreno ti je škobalj pomalo u septembru, pa onda nekako otopli vrijeme i stade. Proguli opet o oktobru, al` pade kiša i krenu vodostaj gore-dole, pa opet odsječe. Ni da pipne. Krajem oktobra krenu voda na bistrenje, pa smo ga ubijali tri dana. Opet zamuti. Išli par puta na Vrbas i propali. Početkom novembra došla voda, sastavila obale. Išli opet na Vrbas, propali. Išli na Sanu, propali. Radi li na Drini? Evo tek sad (polovina novembra) namjestila se Bosna ko` bombona. Ne radi pravo, al` uz dobru krmu može se uhvatit` tridesetak, onih do po kile. Dođi u decembru, tad im je đenaza (sahrana).

Da znaju da ću doći. A gdje ću loviti i kako, saznaćete iz narednih redaka.


TIPIČNA MJESTA

            Sve ono što sam proteklih godina pisao o zimovnicima, kao mjestima u rijeci na kojima se zimi riba masovno okuplja, na Bosni ima svoje školske primjere. Možda sam subjektivan, ali čini mi se da ne postoji rijeka koja se lakše čita od Bosne. S obzirom da ima malen pad, razmaci između pojedinih virova relativno su kratki (uglavnom oko jednog kilometra). Ali, nije svaki vir na Bosni ujedno i zimovnik. Ponekad, sa ceste gledajući, učini vam se da ste nabasali na idealan zimovnik, sa jasno izdiferenciranim ulaznim brzakom, središnjim tišim dijelom i sa širokim preljevom. Međutim, kad siđete dole, niti se riba izbacuje, niti vidite na šljunku tragove njuške. Ipak se raspakujete I već nakon par zabaca ustanovite da je voda na najdubljem mjestu tek 60 centimetara, da je prebrza, ili, što je još gore, pretiha, da je dno zamaljeno i puno lista, jednom rječju – da ste kojim slučajem škobalj, tu za sigurno ne bi stanovali, pogotovo ne zimi.

Tipičan zimovnik na Bosni obično nastaje iza neke markantne okuke, već na ulaznom dijelu postiže dubinu od preko dva metra, a u središnjem dijelu vira ima

pasaža sa dubinama od preko tri metra. Idealan zimovnik ima gotovo podjednake dužine ulaznog, središnjeg i izlaznog dijela vira. Od presudnog značaja je kvalitet preljeva. Ako nabasate na vir, čiji preljev na dužini od pedeset metara ima dubinu koja ravnomjerno opada sa 1,8 d 1,2 metra, znajte da ste u zimovniku sa pet zvjezdica. Uostalom, znaćete vi to i bez sonara, po broju parkiranih automobila kod jednog takvog “de luxe” zimovnika.

            Kad znate sve zimovnike na rijeci, birajte one najkraće i najuže. Što je manji “radni” prostor, to su veće šanse da pravilnim ritmom hranjenja ublažite negativne efekte dnevnih migracija škobalja. Zato su mi najdraži zimovnici iza rječnih ada, jer na takvim mjestima, koliko god da se udalji, škobalj je opet u domašaju plovka. Bjež`te od onih glomaznih virčina dugačkih dva kilometra i širokih preko sto metara, pogotovo kad imaju još i strme obale. Istina je da tu ima najviše riba, a šta to vrijedi kad vam je pod nogama sat ujutro i pola sata prije sutona.


PRIMAMLJIVANJE

            Poslije pravilnog izbora lokacije, kao neosporno najvažnijeg, a često i najtežeg zadatka, drugi po značaju posao je primamljivanje škobalja. O ovoj temi baš se mnogo pisalo pa ću samo taksativno da vas podsjećam na neke od najboljih zimskih primama:

-  “bombe” od čvrsto zamiješanog jučerašnjeg hljeba, otežane kamenom

-  glina (najbolje bentonitna) sa starim hljebom, crvićima uz dodatak kvalitetne konfekcijske hrane na bazi krvi

-  briketirana hrana (riblje pogače) na bazi konopljinog ulja

Za ljubitelje egzotike, koji nisu imali sreću da čitaju kultnu knjigu ruskog pisca A.P. Sabanjejeva “Život i lov slatkovodnih riba”, sa zadovoljstvom sam pripremio par citata, koji se odnose upravo na temu primamljivanja škobalja. Podsjećam vas da je ovo pisano krajem 19. vijeka. Evo šta kaže rus: “Kao uobičajena hrana za primamljivanje škobalja koristi se kuvana heljda pomešana sa glinom i ponekad poboljšana dodatkom konopljinog ulja… Neki ribolovci odriču korisnost zamašćivanja kaše, ali po mom mišljenju to je neopravdano. Ulje u kaši koristi iz tri razloga: ono hrani daje intenzivan miris koji riba osjeća iz daleka, zatim čini mamac lakšim i na kraju ima, nesumnjivo prilično jako purgativno dejstvo, zbog čega riba vrlo brzo ogladni i počinje ponovo da se hrani…

Najbolja hrana za privlačenje škobalja iz daleka, čak i na slabom toku, su mekinje i mravlja jaja… Mekinje i mravlja jaja su dobra i zbog toga što se riba ne zasiti. Ova hrana se pomješa sa glinom, na jakom toku da masa bude čvršća, a na slabom mekša. U poslednje vrijeme ja glini pretpostavljam bijeli sir umiješan sa pšeničnim ili ražanim tijestom; mravlja jaja i mekinje se otkidaju od te mase, služeći odlično za primamljivanje ribe i sa velike daljine, ako se čitava masa spusti u vodu u gustoj mreži, ili u rupičastoj pletenoj korpi. Kao mamac služe svježa mravlja jaja, a rjeđe i crvići…

Kod nas se teža hrana ne koristi. Hrana za primamljivanje treba da uvijek odgovara snazi toka, i da nikad ne ostaje na jednom mjestu, već da lagano, sa zadrškom klizi po dnu dalje; u protivnom može se desiti da se riba ili ne primami ili da se zasiti…”


MAMCI I TEHNIKA

            Na Bosni se u 90% slučajeva zimi škobalj lovi na bijele mamce, a preostalih 10% otpada na “travu”, zelene larve tulara i tanku crvenu glistu. Od bijelih mamaca (opet) 90% ljudi lovi na “Pen Šaju” (popularno zvan “Angel”), a onih 10% na hljeb i crviće. Hljeb je bez daljnjeg najdraži zalogaj zimskom škobalju, ali, čak je i Sabanjejev znao mane tog mamca :” Na izgnječen hljeb kod nas niko ne peca, zato što ovaj mamac ne može da izdrži ni dva zabacivanja, i uopšte za pecanje spuštanjem je nepodesan.” Škobalj rado uzime “Šaju” zato što je najhljebolikiji od svih mamaca, to zapravo i jeste vrsta hljeba, ali za razliku od običnog, ne spada brate sa udice, što je, priznaćete vrlo važno, jer ko će na minus pet-šest svaki put iznova postavljati mamac na udicu.

Škobalj nerado uzima crviće, pa ako već može da bira radije će uvijek uzeti hljeb. Jedino dugotrajnim i upornim hranjenjem sa crvićima može se na nekoj mikrolokaciji postići dobar rezultat sa ovim mamcem. Zauvijek će mi ostati nepoznanica, zbog čega pojedinci uporno forsiraju ovaj mamac u lovu škobalja, kad je čak i obična crvena glista efikasnija od njega.

Kad govorimo o tehnikama lova škobalja, jasno je da lov na plovak donosi najveće rezultate, a ujedno predstavlja i vrhunski sportski izazov. Vrsta i dužina štapova zavisiće prvenstveno od karakteristike terena. Za duže izbačaje i teže plovke idealni su meč ili telemeč štapovi dužine do 5 metara, a za kraće izbačaje i lakše plovke koriste se bolonjeze štapovi od 4 do 6 metara. Bolonjezi od preko 6 metara nisu podesni za lov škobalja iz prostog razloga što nikad nismo dovoljno brzi u kontri. Naime, što je duži štap, to mu se vrh više “pokloni” ka vodi prilikom kontriranja, čime se gube dragocjeni djelići sekunda. Za Bosnu su idealne dužine od 4,5 do 5 metara, ali valja izbjegavati preoštre štapove, jer ćete sa njima jako teško zabacivati lagane plovke. Što bi stari grci rekli, najbolje je “to mezan”, što znači zlatna sredina, nešto između vršne akcije i akcije prvom trećinom štapa ( po švabski nešto između A i B akcije).

Osim na plovak, škobalj se zimi odlično može loviti dubinskim metodom (što bi dole rekli na “poluteško”). Tamo vrlo malo ljudi, gotovo niko, ne koristi fider štapove, uz upotrebu lakih hranilica, a vjerujem da je upravo ta dobitna kombinacija, pogotovo na terenima nepodesnim za lov plovkom, što zbog prevelike dubine i neravnog dna, što zbog obraslog terena, a naročito treba forsirati ovu tehniku pri vrlo niskim temperaturama, kad plovak zna biti pravo mučenje.

Na kraju, mada je ovaj tekst namijenjen prevashodno našim čitaocima iz Bosne, biću jako srećan ako barem nekog od vas iz SCG zaintrigiram da otpeca vikend na Bosni. U tom slučaju preporučujem kao najbliže, a ujedno i najatraktivnije terene između Modriče i Šamca, jer, osim škobalja i plotice, tu se odlično lovi smuđ, a padaju bogami i štuke od preko 12 kg (jednu od takvih smo publikovali u ranijim izdanjima). Nama iz Novog Sada do tih terena ne treba više od tri sata vožnje. Puno li je? Ko u sebi nema onog ribarskog erosa, daleko mu je i do pijace, a kome je ribolov stil življenje, što je dalje, to je bolje.

                                                            RANKO TRAVAR

Logos