6. Smuđ oko božića

REVIR NOVOSADSKI KEJ

SUĐEN NAM JE POTOP

 

        Većinu svojih tekstova obično sam počinjao sa analizom trenutnih hidromotereoloških uslova i prognozom za narednih mjesec – dva. Tako će biti i ovaj put, ali bez ambicije da budem

prorok i da svojim slutnjama budućih dešavanja na vodi dam neki objektivni karakter. U jedno sam samo siguran, a to je, da se klima u globalnom smislu promijenila i to, po svemu sudeći, na duže staze. Nažalost, iz aspekta nas ribolovaca ove promjene su, po svom bitnom karakteru, promjene nagore. Klimatske promjene se manifestuju kroz bezbroj detalja, čiji sadržaj prevazilazi znanje autora i ambicije ovog teksta, ali, ako bi se malkice potrudili, mogli bi naći zajednički imenitelj tih kompleksnih promjena, a to je - višak vode.

          Hajde, sjetimo se zajednički kakve su to nekada bile „normalne“ godine. Ljeto je u pravom smislu te riječi, dakle, žarko ljeto, trajalo do 20 i nekog septembra, nakon čega smo imali jesenje kiše i velike vode sve do kraja oktobra ili početka novembra. Od polovine novembra pa do kraja februara mogao je da padne samo snijeg, i to onaj što se topi tek u martu. Kad padnu vode u novembru, nema porasta dok se maslačak ne zažuti po livadama. Od kad je svijeta i vijeka zimi su uvijek bili mali vodostaji i obilje snijega. Priroda se, dakle, postarala da rijeke bez većih problema prihvate proljećne kiše i otapanje snijega, a da pritom ne dođe do poplava.

          A šta imamo od 2004 do danas? (2003. je bila poslednja „normalna“ godina). U poslednjih 6 godina imali smo više poplava nego u poslednjih 60 godina. I, što je najgore, poplave se ne dešavaju u martu i aprilu, već u julu, novembru, decembru, pa čak i u januaru. Evo kraj je decembra, a Dunav i Sava su ogromni, a o haosu koji je nedavno napravila Drina bolje i da ne pričam – odmah me spopadnu aritmije. Da sam kojim slučajem bog, zavrnuo bih slavinu najmanje šest mjeseci, ali, pošto sam samo ribolovac kao i vi, preostaje mi da buljim u nebo i molim se tom istog bogu, koji je u ovom mandatu previše vlažan za moj ukus.

          Ako ove klimatske kalambure imamo u vidu, a nemamo drugog izbora, valja nam odgovoriti na ključno pitanje – a gdje, šta i kako loviti u januaru?

U stara vremena svaki moj vikend u januaru bio je do detalja isplaniran i zauzet za različite rijeke. Sad uglavnom slušam dnevne hidrometeorološke izvještaje i idem na prvu rijeku do koje još nisu stigle poplave, ili, što je još češće, hvatam vodu između dvije poplave. Ne čekam više ni vikende, već letim čim mi jave da se može prići obali. Kako stvari stoje, ne bude li preoštre zime, ovaj januar ću uglavnom provesti loveći smuđa na Dunavu, ovdje u Novom Sadu i okolini. Možda je tako i najbolje, jer cijelu jesen sam proveo loveći gotovo svakodnevno štuke, koje su ove godine bezobrazno dobro radile. Ne znam kako stvari stoje u drugim mjestima, ali u Novom Sadu se smuđ zimi najbolje lovi pri visokom vodostaju. Sav se nabije u obalu i može se uspješno loviti gotovo cijeli dan. Ovaj tekst sam i zamislio kao mali podsjetnik za zimski lov smuđa na Dunavu, a nama ribolovcima preostaje samo da se nadamo da ćemo imati „mekan“ januar, sa puno toplih dana i bez velikih oscilacija vodostaja.

 

DUNAVSKI ZIMOVNIK

 

          Kad sam se prije 16 i kusur godina prvi put obreo naDunavu, prvo što sam pomislio bilo je – a gdje zabaciti u ovolikoj vodurini? Široka kao aerodromska pista, duboka već od obale, sa bojom metalnih opiljaka, valjale se ispred mene, poput nekog ogromnog mjehura, strana i nimalo privlačna voda, puna zagonetki i prijetnji. Nakon Une, Sane, Vrbasa, Ugra i drugih vrletnih bosanskih voda, Dunav me se dojmio kao dobar policijski šamar. To sigurno nije bila ljubav na prvi pogled.

          Nije, međutim, prošlo ni mjesec dana, a ja naprasno zavoljeh ovo čudovište od vode. Radi prirodnih ljepota sigurno ne, već radi ribolova. Ili, da budem još precizniji – radi smuđa. Otkrio sam sebi ovu ribu oktobra `94 , a već decembra iste godine znao sam otprilike o smuđu ono što i danas znam. Naravno da se u međuvremenu količina teorijskih saznanja, vrsta varalica i praktičnih iskustava ustostručila, ali, ono najbitnije saznao sam već u prva tri mjeseca ribolova.

          Jedno od ključnih saznanja bilo je da Dunav nije jednoobrazna vodena masa, koja u svakoj tački daje podjednake uslove za opstanak svih vrsta riba. Za mene koji sam navikao da se svaka rijeka dijeli na virove i brzake, Dunav je ličio na jedan permanentni vir, jer svugdje je dublji od 5 metara ili teče manje-više ujednačenom brzinom. U ovakvoj rijeci, pomislio sam, riba nema potrebe za jesenjim migracijama, jer, Dunav, svugdje može da funkcioniše kao jedan neprekinuti zimovnik. Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim u kakvoj sam zabludi. Već početkom novembra `94 primjetio sam da je bijela riba naprasno nestala sa većine pozicija na kojima je boravila predhodni mjesec, a koje karakteriše brži protok vode i dubine do 4 metra. Uskoro sam je pronašao u ogromnim količinama u najužoj gradskoj zoni, gdje se korito sužava, a dubina naglo povećava. Dakle, i Dunav ima jesenje migracije i svoje zimovnike, kao i najmanja planinska rijeka. Sad je samo preostalo da te zimovnike identifikujem i da u glavi napravim „katastar“ njihovih karakteristika.

          Prvo što sam shvatio jeste da se Dunav ne može „čitati“ kroz „planinsku optiku“. Na višim vodama, recimo Drini, gdje je tiho, obično je duboko, a gdje su brzaci tu su i plićaci. Ova logika ne samo da ne pije vode na Dunavu, već je najčešće sasvim suprotno. Tamo gdje Dunav “dere“ i vrtloži, znajte da su tu limani i velike dubine, a opet, tamo gdje se raširi i kao da jedva teče, obično su plićaci i pješčani sprudovi. Dunavska riba se zimi grupiše upravo u tim limanima, sa vrlo izraženom vanjskom maticom i jakim kontratokom i vrtložnim strujama. Takvih mjesta je mnogo na Dunavu, a količina zimske ribe u njima varira u zavisnosti od konfiguracije i vrste materijala na dnu.

          Dunavski zimovnik počinje na mjestima gdje korito naglo ponire u dubinu, usljed čega se brzina protoka nakon početnih vrtloga naglo smanuje, uz gotovo redovnu pojavu vrtložnih struja i povratnog toka. Gledajući od obale, dubina ne raste postepeno, već pod oštrim uglom i stepenasto, praveći karakteristične platoe između dva nagla odsjeka – takozvana baira. Ovakav tip korita karakterističan je za terene sa dnom od gline. Tamo gdje su ljudi nasuli kamen, bairi se teže uočavaju, ali i na takvim mjestima, ukoliko su zimovnici, dubina naglo raste već od obale.

          U zavinosti od vrste dna, imamo dva osnovna tipa dunavskog zimovnika – sa kamenitim dnom i sa dnom od ilovače. Zimovnici sa kamenitim dnom uglavnom su vezani za gradske zone i razne šporove, dakle, za pozicije nastale ljudskom interevencijom u koritu. Dunav u Novom Sadu je tipičan primjer zimovnika sa priobalnim pojasom od nasutog kamenja. Gledano sa novosadske strane, zimovnik počinje od restorana „Cepelin“ i proteže se par kilometara nizvodno, gotovo do Subića. Sa petrovaradinske strane je nešto kraći i proteže se od tvrđave do Oficirske plaže. Saberemo li obe obale, ima tu dobrih 5 kilometara izuzetno kvalitetnih zimskih terena, čiji je biološki potencijal, nažalost, u velikoj disproporciji sa stvarnim stanjem ribljeg fonda.

          Osnovni uzrok rapidnog opadanja ribljeg fonda je nemilosrdna i višedecenijska izloženost ovih terena takozvanom privrednom ribolovu. To zlo je amnestirano i novim Zakonom i ribarstvu, u koji smo polagali velike nade, računajući naivno da ćemo prepisati zakonska rješenja iz Evropske unije. U uređenim zemljama se pod pojmom privrednog ribolova podrazumjeva ribolov na moru, a na kopnu su to isključivo ribnjaci. Ko je normalan da u Srbiji investira milion eura u izgradnju ribnjaka i da mu za vrat diše 100 radnika, kad za 1500 eura može kupiti dozvolu za mrežarenje po otvorenim vodama i vaditi tone riba u čiju reprodukciju nije uložio ni centa. Zato ne treba da čudi što se u Novom Sadu 1987. godine prodalo 8700 dozvola za sportski ribolov, a ove godine (slagaću) između 1000 i 1500 dozvola. A u međuvremenu se broj novosađana gotovo utrostručio. Ne treba biti Tesla pa iz ovih brojki izvlačiti neke korisne zaključke. Ali, vratimo se mi ribolovu, jer ako nastavimo o ovoj temi, biće „mrtvih“ glava.

 

ZIMSKI SMUĐ

 

          Ako se janur naljuti i odluči da bude baš januar, pa danima temperatura ne izlazi iz minusa, ništa od lova smuđa. Ne zato što nam je hladno ili što nam ledi struna, već zato što riba u takvim uslovima jednostavno neće da radi. Ali, ako s vremena na vrijeme malkice ojuži, pa imamo 5-6 vezanih dana sa dnevnim temperaturama i do 8°C, šanse za dobar lov se rapidno uvećavaju. Pri tom je manje važno da li je to otopljavanje praćeno sunčanim vremenom, ili je vrijeme tmurno sa padavinama. Jedino se satnica smuđevih aktivnosti pomjera u zavisnosti od nebeskih konstelacija. U januaru se možete naći u različitim situacijama na vodi, i svaka od njih ima neke specifične prohtjeve u pogledu izbora tehnike, mamca, lokacije i satnice. Pokušajmo sada zajednički da prođemo kroz neke od tih mogućih situacija:

          - Jutro hladno i malgovito; dan sunčan sa blagim vjetrom i naglo zahlađeje nakon zalaska sunca; zvjezdane noći.

          Ako imate vezano više ovakvih dana, aktivnost smuđa počinje neposredno pred zalazak sunca; pauza u suton i prvi cug, ali, ne zaboraavite da pričamo o januaru. Lovna distanca zavisi od nivoa vode i tendencije vodostaja: blagi porast približava ribu, opadanje udaljava, a stagnacija ne valja jer omogućava smuđu da ne mora da se kreće.

          - Jutro blago i oblačno, ponekad uz vlažan snijeg ili čak kišicu, dan suv i vjetrovit; suton i noć topli i vlažni. Ovo je možda i najbolji mogući scenario za zimskog smuđa. Jutarnji sug počinje sa svitanjem i zna potrajati do 11 časova. Ako je vodostaj visok i riba blizu obali, cug se nastavlja i traje cijeli dan. Pri nižem vodostaju oko 11 časova smuđ se isuviše udalji od obale i teško je izvesti sporu prezentaciju na velikoj distanci i dubini.

          Ludilo kreće sat prije smrkavanja i uz male pauze zna potrajati do ponoći. Jutarnji i dnevni cug su pri dnu, a već sa prvim mrakom diže se smuđ u srednje slojeve, pa čak i na samu površinu, pogotovo ako malo jače zaduva južni vjetar.

          - Danima ista situacija: visoki oblaci, suvo vrijeme i košava, koja pojačava do sutona, a noću jenjava

          Ovo je u novembru idealno vrijeme, ali u januaru svodi šance na minimum. Izostaje dnevni cug, ali vrijedi pokušati sat-dva nakon smrkavanja kad umiri vjetar. I tada je na dnu.

          - Noću padala kiša uz stalni rast temperatura, a osvane sunčan dan sa temperaturama i preko 10°C.

          Ako ovakvo vrijeme ima prolazni karakter, a već popodne stegne i obori temperaturu ispod nule, onda ništa od smuđa. Ali, ako ovako vrijeme bude uvod u duži period toplog vremena, spremite se za pravi ribolov. Smuđ je aktivan od 10 do 15 časova, a noću ga valja loviti samo ako imamo malo vjetra i to na voblere i uz samu obalu.

          - Ima i neobičnih situacija: danima imamo sunčana jutra, a poslijepodne se naoblači i zapada snijeg.

          Najbolje je loviti u prva dva sata promjene. Ako noću ne pada temperatura treba probati voblerom u srednjim slojevima i to daleko od obale.

          - Januarska klasika: nakon hladnog i maglovitog jutra sunčan dan sa temperaturom do -5°C; naglo pade noć i lede se brkovi.

          Po ovakvim danima posvetite se svojim bližnjima i čitajte „Revire“.

 

MAMCI I TEHNIKE

 

          Mada sam u predhodnim recima pomenuo nekoliko mogućih situacija kada se i u januaru mogu koristiti vobleri, a samim tim i silikonske vralice, u većini situacija koje nam januar može prirediti najbolji mogući mamac je riblji filet (ili cijela ribica), a najefikasnija tehnika je muvanje (povlačenje, ili „džigovanje“ po novosadski).

          Još davne `96 napisao sam baš iscrpan referat o lovu smuđa muvanjem i o motivima koji su me nagnali da samostalno otkrijem i razvijem ovu, ubjeđen sam, najefikasnija tehnika za lov ove grabljivice. Bilo bi vrlo nadobudno i nepristojno, a ne bi ni odgovoralao istini, da kažem da sam prvi počeo da lovim smuđa muvanjem. Istina je, međutim, da sam definitivno prvi u Novom Sadu, a vjerovatno i šire, počeo da smuđa muvam priborom namijenjenim za lov bijele ribe na plovak. Konkretno, u pitanju su telemeč štapovi dužine od 4,5 do 5,3 metra, koji po evropskim specifikacijama nisu zapravo ni namjenjeni za lov na plovak, već za lov grabljivica na zbirolino (bombete). Za lov smuđa najbolje je koristiti telemečeve izrazito vršne akcije radi što bolje detekcije uzimanja i što efikasnije kontre, a kada je snaga u pitanju, poželjno je da bude u rasponu od 20-60 i 30-70 grama. Zašto baš ovi štapovi, upitaće se mnogi, a i dan danas me na keju pitaju mnogi novosađani, koji, gotovo bez izuzetka, muvaju klasičnim smuđevskim trometrašima.

          Suština muvanja nije zpravo u izboru mamca, već u njegovoj prezentaciji. Zimi se smuđ drži dubljih mjesta i, kada je u pitanju teren sa nasutim kamenom, boravi uglavnom na sastavu kamena i pijeska (gline).

          Pri nekom normalnom vodostaju taj sastav se nalazi na nekih 5-8 metara od obale. Slično je i na terenima sa dnom od gline, gdje korito stepenasto ponire ka dubini. Smuđ nikada nije na ravnom platou, već neposredno iza tog oštrog odsjeka (baira). Od nas se očekuje da upravo na tim „vrućim“, a ujedno, sa stanovišta mogućnosti kačenja udice za dno, kritičnim mjestima, uradimo što sporiju prezentaciju, maltene da mu cinculiramo u mjestu. To se ne može izvesti kratkim štapovima, jer najlon u vodu ulazi od malim uglom i redovno dolazi do kačenja za dno. Treba nam, dakle, što duži štap, a bilo bi idealno, kada bi to bilo moguće, da za muvanje koristimo štap od 8 metara, jer se upravo na toj distanci i nalazi naš klijent. Naravno da bi štap te dužine, ali sa snagom koja nam treba za ovaj posao, težio preko 800 grama, a to nam baš ne treba u životu. Telemeč štap od 5 m je kompromis između naše želje da budemo vrhom što dalje od obale i nemogućnosti da imao duži štap koji je dovoljno lagan i snažan za ovoj prilično grub ribolov.

          Mnogi ljudi muvaju sa cijelom ribom, duboko ubjeđeni da je to mnogo primamljivije smuđu od fileta. Stotine puta sam provjeravao ovu teoriju i uvijek dolazio do istog zaključka – podjednako su efikasni i filet i cijela ribica. Najvažnija je zapravo prezentacija. S obzirom da se filet lakše montira i da na jedno parče možete uloviti i par smuđeva (na filet od mrene možete loviti dan i noć), tu više nemam nikakvih dilema. Od jedne dobre deverike, bucova, ili, još najbolje mrene, možete napraviti filete za cijeli januar.

          Uvijek, kada se povede razgovor na temu muvanje, padne mi nekako na pamet onaj naš „nesretnik“ Albert Drašković iz Francuske, koji napravi karijeru od načina montiranja ribice. Imao sam priliku da držim tu skalameriju od nekih žica, konzola, opruga, igala i trkokrakih udica, koja više liči na neki pakleni izum iz repertoara inkvizicije, nego na nešto što služi ribolovu. To ti je naš Albert zaštitio kao patent, lijepo upakovao u plastičnu foliju i prodaje po desetak eura. Svaka čast srbine, ali nisam baš ubijeđen da bi bilo ko od njegovih sunarodnika iz ovih krajeva kupio tu napravu, ne zato što je skupa, već što ne bi znao kako na to ribu da natakari. Naš je čovjek navikao da to pojednostavi, a bogami i da pojeftini. Zato, ne mutite vodu da izgleda dublje, već se prihvatite fileta i uhvatite ženi smuđa za večeru.


RANKO TRAVAR

Logos