2. Mladica se vraća kući

MUKE PO ŠKOBALJU

          U prošlom broju „Revira" pokušao sam u najkraćim crtama da ukažem na veliku opasnost koja prijeti ribljem fondu rijeke Drine u uslovima nezapamćeno niskih vodostaja.

          Polovinom septembra boravio sam na Drini ponovo i stanje je još gore u odnosu na kraj avgusta. Metereolozi gotovo za svaki vikend najavljuju kišu, ali kiše uporno nema i neće je, po svemu sudeći, biti do kraja oktobra. Riba sve bolje radi, broj ribolovaca, prije svega u Srbiji, raste geometrijskom progresijom, a kontrole izlova su sve tanje. Najveći problem predstavlja raubovanje škobalja sistemima sa 3, pa čak i 5 udica i nije mi jasno da ljudi, kojima je povjerena Drina na upravljanje, nisu u stanju da spriječe to zlo. To je krivolov najteže vrste, a s obzirom na masovnost ove pojave, u pitanju je teški kriminal, pa u rješavanje ovog problema, osim čuvara, treba uključiti i policiju. Mnogo čestitih ljudi lovi škobalje sistemom sa dvije udice, ali, zbog vanrednih okolnosti na Drini i mogućnosti zloupotreba, pod hitno bi trebalo donijeti odluku da se riba može loviti samo na jednu udicu. Čuo sam čak i prijedlog da se zabrani lov na „travu", što spada u domen budaleština, jer, lakše je raubovati škobalje kad na udici imaš jednog crva, nego kad imaš „naviljak trave".

         U Bratuncu čak razmišljaju da uvedu totalnu zabranu ribolova u zimonvicima u toku zimskih mjeseci. To bi praktično značilo totalnu zabranu ribolova, jer, gdje bi se to zimi mogla loviti riba ako ne u zimovnicima. Nadam se da se takva nepromišljena odluka neće donijeti iz nekoliko razloga: Prije svega, to bi značilo uskraćivanje prava na ribolov, čime bi bilo oštećeni svi čestiti ribolovci, kojima se prilikom prodaje dozvole nije ukazalo na mogućnost zabrane ribolova u zimskim mjesecima. Ponajviše bi bili oštećeni ljubitelji lova mladice, koji jedna čekaju zimu, radi mogućnosti da mladicu love po danu.

          Drugi razlog zbog kojeg ne bi trebalo braniti lov u zimovnicima leži u činjenici da se svake zime na Drinu sjate ogromne količine „uvoznih" kormorana. Jedino čega se boje ove zvjeri jesu ljudi. Kormorani izbjegavaju mjesta sa velikom koncentracijom ljudi, a to su upravo zimovnici. Zimovnik bez ribolovaca kormorani doživljavaju kao švedski sto.

          Osim ovih pravih, pernatih kormorana, terene bez ribolovaca obožava jedna druga, domaća vrsta kormorana – krivolovci. Prošle zime mreže su razapinjane od Vojke do Živkovog vira, i, samo zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti ribočuvarske službe iz Bratunca, spriječene su veće štete po riblji fond. Ukoliko ove godine ne bude ribolovaca na vodi, bojim se da će se to zlo ponoviti, i to u mnogo većem obimu.

          Ne treba, dakle, braniti ljudima da zimi love ribu. Ribolovaca je ionako iz godine u godinu sve manje, riba takođe, pa bi svako dodatno komplikovanje režima ribolova rastjeralo i ovo malo preostalih ljudi kraj vode. Umjesto zabrana, treba pojačati kontrolu i uvesti dodatna ograničenja u vanrednim okolnostima. Sama činjenica da se na potezu od Ljubovije do Perućca (odnosno od Bratunca do iznad Skelana) sva riba već od avgusta ujatila u 5-6 virova, predstavlja sama po sebi vanrednu okolnost.

          Dok traju ovakvi uslovi na vodi, trebalo bi pod hitno uvesti samo dva ogrančenja kad je u pitanju lov bijele ribe, prije svega škobalja:

          - dozvoliti lov samo na jednu udicu

          - ograničiti ulov matičnih primjeraka škobalja, plotice, mrene i klena na ukupno tri komada.

          Da se razumijemo, ulovi ti i sto komada ako si majstor, ali, onog momenta kada se u čuvarci nađu tri komada ribe, završio si sa ribolovom. Dobro poznajem ovaj naš ribarski soj i svjestan sam da će ovakve ideje kod 80% ribara izazvati negodovanje. „Čistunci" će mi zamjeriti zašto se protivim totalnoj zabrani ubijanja ribe, a mesari će gristi šake od ljutnje, jer, otkud mu pravo da nam kvari posao. Inače, kad god u kafani pokrenem temu o ograničenju broja ulovljenih i zadržanih riba, najčešći komentar izgleda otprilike ovako: „Ja ti ideje. A šta ćemo sa onih trideset izlazaka kad ufatimo jednu il' nijednu ribu? Ko će nam te troškove nadoknadit?" U potpunosti razumijem te naše ljude, jer danas se sve nekako gleda iz aspekta isplativosti: „Dao sam za gorivo 20 eura, za kafanu i noćenje još 30, pa ako skontam da je kila ribe dva i po eura, to znači da mi treba 20 kila riba da budem na svom." Tako razmišlja naš čovo čim upali auto u namjeri da ide na bilo koju vodu. Ne treba mu na tome zamjeriti, jer, čim upali televizor, sa svih kanala čuje jednu te istu priču: „Želiš spas? Smanji troškove, povećaj prihode". Dakle, na savjest ribolovca ne treba računati, jer nigdje u okruženju nema nijedan valjan dokaz da se savjest isplati. Savjest nemaju ni izvikani Slovenci, ni disciplinovane Švabe, a bogami ni kulturni Englezi. A i šta će im savjest, kad imaju državu sa strogim, jasnim i efikasno primjenjivim zakonima i propisima.

          I naša država ima poprilično jasne, a za naše uslove čak i stroge zakone, ali, šta vrijedi kad ih niko ne primjenjuje u praksi. Godinama unazad nekakva šećerana na sjeveru Bačke svakog septembra ispušta otrov u Tisu i izaziva pomor stotine tona ribe. Svake godine okupi se tim povodom, kao na kakvom hodočašću, bulumenta kojekakvih inspektora i predstavnika upravljača vodom. Konstatuje se pomor, utvrdi počinilac, napravi se par hiljada fotografija, uzmu izjave svjedoka, stvar se preda nadležnom sudu i – pojeo vuk magarca. Donese Sud ponekad i neku presudu, ali, koga još presude suda u Srbiji obavezuju. Pogotovo, ako je taj neko ko treba da plati strani investitor. Pa nećemo valjda od tih mučenika, koji zarad boljitka našeg naroda, uložiše stotine miliona eura u tu našu neprofitabilnu privredu, sada još i pare za nekakve krepane ribe tražiti. Bila bi to bruka neviđena i loša poruka potencijalnim investitotima.

          To vam otprilike dođe kao u našim kafanama. Samo onaj koji cijelo veče svima plaća piće i mezu, ima pravo da se usere u sred kafane, a da ga niko ne takne.

 

SVJETLO U TAMI

 

          Da nije sve tako tamno i da se sve jača svjetlost pomalja na kraju tog našeg ribolovnog tunela, pobrinula se jedna mala grupa stručnjaka i entuzijasta, predvođenih našim proslavljenim sportskim asom Vladimirom Vanjom Grbićem.

          Rijeka Drina je „zlatnim" slovima upisana u svim relevantnim evropskim knjigama i publikacijama, koje se bave proučavanjem Dunavske mladice. A kako i ne bi, kada ne postoji rijeka koja na više od 500 km svoga sliva ima idealne uslove za život ove rijetke i plemenite ribe. Na slivu rijeke Drine u više navrata su bili ostvarivani i obarani svjetski rekordi u veličini ulovljenih mladica. Taj svoj zlatni status sačuvala je ova moćna rijeka čak i sa tri velike rane u svom slivu, u vidu velikih hidroakumulacija: Višegradska, Perućaćka i Zvornička.

          Sedamdesetih, a naročito osamdesetih godina prošlog vijeka, kada se naš narod dočepao malo kvalijetnijeg pribora, pojavili su se prvi ozbiljni mladičari na Drini i taj se period smatra najslavnijim u istoriji lova ove ribe. Zahvaljujući znanju i iskustvu bosanskih mladičara sa Vrbasa, pojavila se u Užičkom kraju grupa mladih i nadarenih ribolovaca, koji su svojom upornošću i talentom ubrzo nadmašili svoje uzore. Mladice je bilo u izobilju, a broj ribolovaca koji su je lovili na ozbiljan način mogao se nabrojati na prste dvije ruke.

          Krajem osamdesetih pojavile su se i prve ozbiljnije publikacije iz oblasti ribolova (Riborevija, Bistro...) i krenuli su ti pionirski tekstovi o lovu na Drinu, ilustrovani fascinantnim ulovima mladica. Broj mladičara iz dana u dan postajao je sve veći, ali opet nedovoljan da bitnije ugrozi zaista veliku populaciju mladice. U ta slavna vremena pitanje nije bilo da li će se uhvatiti mladica, već da li će pasti ona od preko 15 ili 20 kilograma.

          Kolone „Parada ulova" u svim ribolovačkim časopisima bile su sve bogatije kolosalnim primjercima mladica. Naravno, sve je ovo uticalo na stvaranje opšte atmosfere da na Drinu svakako treba ići i obogatiti svoju ribolovačku biografiju nekim od trofeja. Broj ribolovaca je rapidno rastao, kao i broj ulovljenih trofejnih riba, ali je to i dalje bilo prilično čedno u odnosu na period koji tek dolazi.

          Rat u Bosni je samo privremeno smanjio intenzitet lova mladice regularnim metodama ribolova, ali su zato bombe i protivtenkovske mine sve češće zamjenjivale spužvene peževei voblere. Neposredno poslije rata, 1995/96 održane su i prve slavne „Mladicijade", koje je posjetilo nevjerovatno mnogo ribolovaca iz gotovo svih krajeva bivše Jugoslavije. Mladica se još uvijek solidno lovila, pa se znalo desiti da pobjednik na takmičenju bude totalni autsajder (jednom prilikom čak i žena). Paralelno sa porastom interesovanja za lov mladice, usavršavao se i pribor i varalice za lov ove ribe, a u nastojanju da se bude po svaku cijenu bolji od drugih, počelo se i sa noćnim lovom mladice. Prednost su, naravno, imali ljudi koji žive u tom kraju, pogotovo oni bez konkretnog zanimanja, koji se noćima nisu skidali sa vode.

          Broj mladičara se udesterostručio; svi su sada imali moćne karbonske štapove 250 gramce, mašnice sa špulnama za daleke izbačaje, upredene strune i silikonsek glavinjare, koje lete u susjednu državu. Početkom 2000-ditih lov mladice je već odavno izgubio onaj nekadašnji karakter avanture rijetkih usamljenika i fanatika. Mladicu su napali šefovi računovodstva, advokati, isluženi političari, žene, djeca i svi ostali koji su vjerovali u onu narodnu – i ćorava koka zrno nađe. U snobovskim krugovima u našim velikim gradovima postalo je „in" biti mladičarom, a konaci i pansioni kraj Drine nicali su kao pečurke poslije kiše. Parkinzi su odjednom postali pretjesni da prime sve te džipove sa beogradskim, novosadskim i niškim tablicama. Svi su zadovoljno trljali ruke, počev od lokalnih kafandžija, trgovaca ribolomaterijalom, pa do lokalnih proizvođača voblera i peševa za mladice. Svi su, dakle, bili zadovoljni, osim jednog bića, radi kojeg je sva ta ugostiteljsko-trgovinsko-ribolovačka skalamerija i pokrenuta – osim mladice. Ulovi su bivali sve rjeđi i rjeđi, naročito kapitalni, „Mladicijada" se zbog deficita ulova vremenom ugasila, a broj džipova sa BG i sličnim tablicama postojao je sve manji. Polovinom 2000-ditih čudo zvano drinska mladica bilo je potrošeno.

          Drini su ostali vjerni samo oni koji istinski vole ovu rijeku, sa mladicom ili bez nje. Lovci na preparate, koji su trebali da ukrašavaju njihove kancelarije, batalili su Drinu i okrenuli se Mongoliji, ili, što je češći slučaj, pametnijim poslovima od ribolova.

          Drina je tipičan primjer rijeke na kojoj se lako može dokazati da se svaka riba, pa i mladica, može izloviti od strane ribolovaca. To je uostalom sudbina svake vode iz koje se samo vadi riba, a ništa se ne radi na obnavljanju ribljeg fonda.Bilo je tu i tamo par nespretnih pokušaja da se krene sa poribljavanjem mladice, ali se to neslavno završilo, prvenstveno zbog odsustva logističke podrške od strane države. Bilo je tu nekoliko ljudi sa jakom harizmom od kojih se očekivalo da stvar pokrenu sa mrtve tačke, ali sve se to razplinulo u jalovim kafanskim diskusijama bez kraja i rezultata.

 

NAPOKON DOMAĆA MLADICA

 

          Prva snažna, a po svemu sudeći i trajna i uspješna inicijativa u pravcu rješavanja problema ugroženosti mladice pokrenuta je od strane čovjeka, koji je toj mladici nanijeo najmanje štete, i koji se, po svim rezonima, mogao baviti mnogo pametnijim i unosnijim poslom. Pogađate, u pitanju je Vladimir Vanja Grbić, jedan od naših najslavnijih sportista, ali i član Nacionalnog Saveta za ribolov.

          U našoj držvati ima stotine kojekakvih Nacionalnih saveta, specijalizovanih Agencija, konsultantskih biroa, nadležnih ministara i ministarski, ali, osim šuplje priče i čapanja nosa po kojekakvim simpozijumima, ništa od te armije sivih eminencija dobra za vode i prirodu uopšte nismo doživjeli u praksi.

           Vanja je jedan od rijetkih ljudi koji su svoju funkciju shvatili ne kao obavezu, već kao pravu priliku da nešto dobro učine za svoj narod. I učinio je. Odabrao je ekipu mladih ihtiologa i dao im zadatak da kako umiju i znaju osvoje tehnologiju vještačkog mrijesta drinske mladice i uzgoja mlađi za potrebe poribljavanja Drine.

          Projekat je otpočeo 15. marta 2011 godine. S obzirom da nikakvu valjanu dokumentaciju iz ranijih pokušaja mrijesta mladice nisu dobili na raspolaganju, krenulo se od nule. U toj nultoj godini cilj je bio da se od donesenih mladica izmrijesti mlađ, od koje će se u budućem periodu formirati matično jato. U tom prvom „nultom" ciklusu došlo se do prvih 1200 jedinki, od kojih je nekoliko stotina pušteno u Drinu već u jesen 2011, a drugi dio te populacije (jedinke od 20-tak cm) pušteno je ove godine u vodu. Kao rezultat znanja iz nultog ciklusa, ove godine je od 4 matice dobijen ogroman broj jedinki, a procjena je da će zrelih za puštanje biti oko 25000 komada. Nedavno je pušteno 6000 komada i uskoro se planira još.

          Praksa potvrđuje da je procenat preživljavanja jedinki ovog uzrasta prilično veliki. Stručnjaci sa opitnog ribnjaka u Perućcu procjenili su da je mnogo korisnije u Drinu puštati sitnije komade, jer tada priroda ima veće šanse da napravi pravi odabir. Ako se mlađ suviše „mazi" i zadržava u ribnjaku, povećavaju se šanse da u Drinu dospiju i one jedinke, koje u prirodi nemaju šanse za opstanak. Dok je populacija mladice u Drini mala, puštanje duže gajenih primjeraka je svakako bolje. A čim se stvori veća populacija (a stvorila se), tada poribljavanja moraju biti češća i u manjim jatima.

          Evropski naučni krugovi sa pažnjom prate dešavanja na Drini. O tome svjedoči činjenica da su na nedavno održanom kongresu evropskih mladičara pozvana čak četvotica naših stručnjaka. Tom prilikom konstatovano je da se u Evropi trenutno u pogledu mladice jedino na Drini nešto stvarno i dešava. Dakle, jedan veliki sportski as i grupa mladih fanatizovanih ihtiologa napravili su čudo evropskih razmjera. U svakoj uređenoj zemlji, ljudi ovakvih kvaliteta, koji rade pionirski posao od opšte koristi za cijelu naciju, dobili bi svu moguću podršku od države, počev od uslova smještaja, nabavke neophodnih instrumenata, pa sve do visokih priznanja i adekvatnih novčanih naknada za trud. Otiđite obavezno u Perućac i posjetite ove momke koji rade bukvalno 24 časa dnevno i upitajte ih šta su sve od gore navedenog dobili.

          Zasada, jedino što dobijaju ti ljudi, a naročito idejni tvorac ovog projekta Vanja Grbić, su gomile uvreda i raznih optužbi preko tih naših drkažijskih foruma i putem mejlova punih negativnog naboja, sa obaveznim, nama tako tipičnim insinuencijma tipa – mora da se tu neke pare peru, da tu neko tjera vlastiti interes.

          Nastavlja se, dakle, naša tužna tradicija, da sve što štrči treba da se siječe, da iza svega što je dobro, mora da ležni neko zlo.Mi koji volimo Drinu i kojima je ribolov nešto mnogo veće od pukog lova ribe, duboko smo zahvalni ovim ljudima i želimo da im poželimo da istraju na ovom plemenitom poslu, ne obazirući se na miševe i zlojebe svih sorti


RANKO TRAVAR

Logos