1. Prijeti li Drini katastrofa

SUŠA

          Za većinu nas koji ne pamtimo duže od 50-tak godina ovo je najtoplije i najsušnije ljeto. Možda je 2003. najsušnija godina gledano u cjelini, ali, ako gledamo samo ljeto, ova godina je definitivno ličila na živi podsjetnik za preživljavanje u pustinji Kalahari. Možda se u septembru otvori nebo i dođu odnekud vode (u šta sumnjam), međutim, nastavi li se trend iz avgusta još dvadesetak dana, bićemo u velikim problemima – ne samo poljoprivreda, već i mi ribolovci, a ribe naročito.

          Prolazim mjesecima pored Drine i posmatram kako jedan za drugim presušuju potoci i rječice, u kojima se ranijih godina mogla uhvatiti pokoja lijepa pastrmka. Javljaju mi da se Drinjača u gornjem i srednjem toku pretvorila u potočić, a da se svaki dan očekuje da moćni Zeleni Jadar totalno presuši. Slične vijesti pristižu mi svakodnevno iz cijele Srbije i Bosne. U Ključu (Zapadna Bosna) već treću godinu zaredom lokalno Udruženje je zabranilo ribolov na Sani, jer je vodostaj već početkom avgusta pao ispod biološkog minimuma. Stotine i hiljade kilometara salmonidnih tokova ostalo je bez vode, što je dovelo do masovnih migracija ribe iz sekundarnih tokova u matične rijeke i akumulaciona jezera. Osim vertikalnih migracija iz pravca pritoka u matične vode, unutar samih matičnih voda došlo je do horizontalnih migracija – iz plićeg u dublje, iz brzaka u virove.

          Sva ova grandiozna pomjeranja ribe u uslovima ekstremne suše, kao svoj krajnji rezultat imaju dramatično povećanje koncentracije ribe na malom prostoru. Ne treba biti doktor ihtiologije pa da se izvede zaključak o tome, šta se dešava kada se životni prostor smanji, a količina ribe upeterostruči. Ako pođemo od pretpostavke da je produkcija prirodne hrane u nekoj vodi konstantna, šta možemo očekivati ako se količina riba na nekom relativno malom dijelu vode poveća za 4-5 puta? Naravno da će se potrošnja resursa prirodne hrane ubrzati srazmjerno povećanju količine konzumenata. Za razliku od „normalnih" godina, kada riba može slobodno da se kreće u potrazi za hranom, u uslovima velikih suša takva mogućnost se svodi na minimum. Riba se, narodski rečeno, vrti u krug „ko gluvo prase", hrane je iz dana u dan sve manje, ali je zato ribolovaca sve više. E, upravo u toj činjenici da je riba sve gladnija i da je nabijena u velikoj količini na malom prostoru, krije se najveća opasnost za opstanak ribljeg svijeta ove godine, prvenstveno zbog ogromnog pritiska ribolovaca u uslovima „tankih" kontrola i sa katastrofalnim stanjem ribarske savjesti.

 

DRINA PRED KATASTROFOM

 

          Drina, naša najveća, najljepša i ribom najbogatija planinska rijeka, možda je i najbolji poligon za potvrdu teza iznešenih u predhodnom tekstu.

          Već drugu godinu zaredom polovinom ljeta dešava se neobičan fenomen. Sva riba, osim možda ljipljena i pastrmke, masovno napušta razne brzake, titravce i plitke kanale i migrira u velike virove. Desetine kilometara rijeke, nekada najatraktivnijih ljetnih destinacija za lov škobalja, mrene i plotice, ostanu bukvalno bez ijedne „ozbiljne" ribe.

          Ranijih godina jedva smo čekali ljeto, upravo radi te mogućnosti da svako sebi može pronaći neki brzačić sa škobaljima, gdje neometano može da uživa u prirodi i ribolovu. Gužve su bile neizbježne samo zimi, kada se riba nabija u ono malo velikih virova između Ljubovije i Bajine Bašte.

          Sada nam se „zima" počinje događati već od početka avgusta i traje do kraja februara. Dakle, umjesto tri zimska mjeseca lova u virovima, sada se sedam mjeseci lovi u desetak virova, računajući i jednu i drugu obalu Drine. Ako imamo na umu da je prosječna lovna dužina vira oko 100 metara i tu dužinu pomožimo sa 2 (lijeva i desna obala), pa sve to pomnožimo sa brojem dobrih virova (oko 10), dolazimo do sljedeće matematike: u periodu od avgusta do kraja februara, na dužini od cca 2000 metara loviće u prosjeku svaki dan po 300 ribolovaca?! Ako pomnožimo broj ribolovaca sa brojem dana u 7 mjeseci, računajte da je to između 50 i 60 hiljada izlazaka. Pod pretpostavkom da svaki od ribara uhvati barem jednog škobalja dnevno, matematika kaže da će se iz ovo malo virova izvaditi između 70 i 90 tona ribe. Ako prosječni dnevni ulov pomnožimo sa malo realnijim brojem (recimo 4) postaje nam odjednom jasno u kakvom problemu će se uskoro naći Drina.

          Ova rijeka je već jednom doživjela da ostane bez ribe. U periodu od 1997 do 2003, zahvaljujući blagim zimama i niskim vodostajima u zimskom periodu ribolovci su brojnost škobalja i plotice sveli na možda tek 30% u odnosu na polovinu devedesetih.

          Na svu sreću majka priroda se pobunila protiv ovog istrebljenja, pa nam je od 2004 do 2010 godine dala sedam kišnih zima, praćenih visokim vodostajem i bitno otežanim uslovima za ribolov. Nekako u istom periodu otvorena je i riblja staza na hidroelektrani u Zvorniku, što je dodatno povoljno uticalo na oporavak riblje populacije.

          I taman, kad smo pomislili da je oporavak ove divne rijeke konačna stvar, majka priroda je opet umiješala svoje prste u sudbinu Drine, ali ovog puta na neočekivano rušilački način. Velika poplava s kraja 2010. nanijela je nesagledive štete ovoj rijeci, tako što je promijenila iz temelja konfiguraciju priobalja i dna, i, što je najgore, „presvukla" je staro i aktivno korito nevjerovatnom količinom novog i pasivnog šljunka. Posljedice tog razaranja bile su vidljive već u ljeto 2011 godine, kada je došlo do nestanka ribe iz dijela Drine nizvodno od ušća Trešnjice. Ove godine riba se na svu sreću opet rasporedila na cijelom toku Drine, od brane u Perućcu do ulaza u Zvorničko jezero. Međutim, kao i prošle godine, prvenstveno zbog suše, sva riba se već početkom avgusta grupisala u virovima.

          Vraćamo se, dakle, opet na početak naše priče. Matematika nam je pokazala šta može da zadesi ribu u slučaju da ova suša potraje do kraja zime. Taj mesarski scenario imali smo prilike vidjeti u prošloj godini. Ako se ista stvar ponovi i ove godine, a sve su prilike da hoće, i to u duplo većem obimu, ne treba biti previše mudar da bi se donio zaključak u kakvom ćemo stanju ostaviti riblji fond za narednu godinu.

 

IMA LI SPASA DRINI?

 

          Mnogi će se sada s razlogom upitati sljedeće: A zašto ne proširim pitanje iz podnaslova na Tisu, Dunav, Savu, Moravu, Bosnu itd. Odgovor je prost. Nijedna od gore pomenutih rijeka, izuzev Drine, nije ugrožena od strane ribolovaca. Na Dunavu, Savi i Tisi dovoljno je zabraniti takozvani privredni ribolov, a na ribolovce striktno primjenjivati odredbe Zakona o ribolovu. To bi riješilo problem u roku od godinu dana. Kad su u pitanju Morava, Bosna i slične „tople" vode mrenskog regiona, one se ljeti same štite na način da riba jednostavno neće da grize. Međutim, kada govorimo o Drini, Limu, Uni, Sani i sličnim „hladnim" vodama, problem je u tome što riba odlično radi, a suša nabije ribu na prostor, koji predstavlja možda tek 5% od ukupne dužine rijeke.

          Znaju dobro ribari sa Drine o čemu ja pričam i siguran sam da su mnogo svjesni velike opasnosti za budućnost ove rijeke usljed prekomjernog izlova pojedinih vrsta riba, prije svega škobalja. Nažalost, još uvijek je mnogo onih koji škobalja tretiraju kao „korov" ribu, kao nešto što ugrožava tzv. plemenite ribe, te da ga ima u tolikim količinama da ga niko i nikakvim sredstvima ne može izloviti. Mnogima ta zabluda odgovara i kao savršen alibi za pranje obraza i savjesti, kada se sa vode vraćaju saplićući se pod teretom desetina kilograma ove nesrećne ribe. Upoznao sam i likove koji bi rado da vraćaju ribu u vodu, ali „kako ću – vele mi – u kafanu sa jednim škobaljom – ko će mi vjerovati da sam ih deset vratio?" Ubiše tako ljudi ribu preko svake mjere, što zbog jela, što zbog prodaje, ali ponajviše zbog beskrajne sujete, za koju nema dovoljno velike čuvarke da je nahrani.

          Ima li, dakle, spasa za Drinu? Kako trenutno stvari stoje, bojim se da nema.

          Prema Zakonu o ribarstvu Srbije dozvoljen je ribolovcu dnevni ulov bijele ribe do 10 kg. Šta to praktično znači na primjeru Drine? Ako ovakvi vremenski uslovi, a samim tim i niski vodostaji, potraju do kraja zime, a to je računajući od polovine avgusta oko 200 dana ribolova, pa ako računamo da na obe obale dnevno u prosjeku izlazi 300 ribolovaca, realno je očekivati da će oni u skladu sa našim Zakonom izvaditi iz Drine oko 600 tona ribe?! Pazite, to im zakon u obe države dozvoljava, ali, recimo da i nisu tako dobri ribari, pa umjesto 10, hvataju dnevno po 3 kg ribe, opet je to oko 200 tona ribe. Koja to još rijeka može podnijeti, i to na samo par kilometara korisne dužine vodotoka. Možda Amazon? Drina sigurno ne može.

          Naš je, međutim, zakonodavac, na osnovu sveobuhvatnih i interdiscipliniranih analiza, ustanovio kako riblje bogatstvo naših voda trpi 10 kg ribe dnevno po glavi ribolovca. Ako znamo da je kafanski normativ za porciju ribe 300 grama, to znači da svaki naš ribolovac ima legalno pravo na 30 porcija ribe dnevno, što se u bobu poklapa sa prosječnim dnevnim prometom nekog osrednjeg ribljeg restorana. Ko danas proda 30 porcija ribe u kafani, taj je pravi hadžija. Dakle, ako spas tražimo u slovu zakona, Drini spasa nema. A možda ipak ima.

          Nisam sasvim siguran da li je taj naš Zakon o ribarstvu predvidio mogućnost da se korisniku vode dopusti da internim aktom uvede neka dodatna ograničenja u režimu ribolova, a u skladu sa konkretnim uslovima na vodi. Znam samo da je Sportsko ribolovno društvo „Drina" iz Bratunca donijelo odluku da se broj komada bijele ribe ograniči na 5 matičnih primjeraka, odnosno na 5 kg sitnih komada. To je za svaku pohvalu, pogotovo što se čuvari trude da ovu odluku zaista i sprovedu u djelo. Naravno da se većina dovija na razne načine da ponese sve što ulovi, ali, sama pomisao da to neko ipak kontroliše, kod onih savjesnijih doprinosi disciplini na vodi.

          Ako neko od upravljača Drinom iz Srbije kojim slučajem pročita ovaj tekst, a vjerujem da i Rafailo i moji drugari iz Ljubovije i Malog Zvornika prate šta se piše o njihovim vodama, apelujem na njih da u vanrednim uslovima, kakvi su sada na Drini, iskoriste sva zakonska ovlašćenja i donesu mjere za dodatno ograničenje ulova, na barem 5 kg (ili, 3 matična primjerka bijele ribe, kako je ranije bilo). Druga mjera, koju bi pod hitno trebalo uvesti, jeste da se zabrani upotreba sistema sa dvije udice, jer, ko koristi dvije udice, lako mu je dodati i treću. Raubovanje riba je do te mjere uzelo maha, pogotovo sa Srbijanske strane, da tu ne smije biti nikakvog odlaganja, prvenstveno zbog poštenih ribolovaca, kojima je onemogućen normalan ribolov. Kada ti lijevo i desno kraj uha zvižde šabačke kontre po deset sati dnevno i svakih pola sata ti progore najlon, teško se ko normalan može kući vratiti. Pored svih prirodnih i ljudskih zala, koji snađoše ovu rijeku, ovo je ponajveće zlo, a poput svakog zla, kojem se ne staje za vrat, buja i koti se, što bi rekli matematičari, geometrijskom progresijom.

          Mada u posljednjih 16-tak godina nijednu ribu sa Drine ne ponesoh kući, a većinu ulova odmah i vratim u vodu, nisam čistunac, niti volim da me takvim smatraju. Userem i ja ponekad motku, pogotovo kad obećam raji dobru ribu za večeru. Ipak, kad sve saberemo i oduzmemo, smatram da imam dovoljno kredibiliteta da apelujem na sve vas moje kolege, kojima je ribolov nešto mnogo veće od obične razbibrige, da vratite u vodu svaku ribu za koju niste sigurni da ćete je pojesti vi, ili neko vaš bližnji. Veliko je zadovoljstvo i privilegija pojesti ribu iz pitke vode kao što je Drina, ali još je veće zadovoljstvo pokloniti život ribi, koja vam je pružila toliko sreće, a nije vam o glavu da je pojedete.

          Još uvijek pamtim prvi i poslednji čveger, koji mi je opucao u glavu moj djed Niko negdje tamo krajem šezdesetih, kad sam mu donio pun ceger klenova sa rijeke Jablanice u Potkozarju, onako sav zagrcnut od ponosa i očekivanih pohvala: „Što pobi tolku ribu, konju jedan. Ko će to sad pojest? Svinje?"

          Ti naši stari, koji su još uvijek živjeli u skladu sa prirodnim zakonima, znali su, mada polupismeni, za pravu mjeru stvari. Danas, međutim, kada su svi pismeni i pametni, a sa svih strana do nas dopiru informacije o značaju očuvanja prirodne sredine, osjećaj za mjeru gotovo da je iščezao. Imati sve i to samo za sebe, odmah i bez odlaganja, postao je imperativ kod većine, s onu stranu svake pameti i morala.

          Drina je zaista u velikoj opasnosti i treba joj pomoć. Ako tu pomoć i ne dobije od onih kojima bi to trebalo biti profesionalna obaveza, pokušajmo mi, svojim ispravnim pristupom da utičemo na naše kolege da je barem malo poštede. Nekolicinu svojih drugara sam uspio inficirati navikom vraćanja prekomjernog ulova. Ako i sami postanete takvi, ubjeđen sam da će i drugi oko vas početi slično razmišljati. Neko mi dobaci nedavno: „Svaka vraćena riba, jedan dan života duže." Kud ćete bolje formule za vječan život?

RANKO TRAVAR

Logos